Kruh i hljeb

U sjećanju s njom je rasla maslina i loza, miris mora, ognjište i vatra, kamena kuća od bjelokosti bjelja, izvana topla iznutra svježa, prepuna hlada ostade malo od sjećanja sada al’ podojeno mlijekom roda živi k’o miris tamjana i srca ploda! Neki kamena ne vidješe ni maslina al’oči njene zapamtiše, tišinom rasle gledajući nizanu i stado kako pase… Ostala je u tijelu stasita, čvrsta lice lijepo i otvoreno, u mladosti zavijeno maramom bijelom i glasom milim, ni glas podići nije znala Bogu bliska, a da nije znala, živjela je život…

Jedrenjaci u šalici

Pijem kavu koja se ohladila iz šalice u kojoj jedrenjaci sa zastavama sumanutih maštarija klize jedan za drugim S druge je strane prozora mrtva priroda i magla Hoću li dodati i jednu tabletu ili ću se nekim čudom sutra probuditi bez želje da nestanem Dom mi je daleko od ovih misli ali te su misli sve što mi preostaje Trepnem i jedrenjaci isplinu u zrak a ustati se je nemoguće teško Šalica će ostati i oprat ću je tek za nekoliko dana

Ljeto je otišlo spavati

Ljeto je glatko proklizalo Kao jedrilica preko mora I za sobom je ostavilo Samo uspomene u jeseni. Raspalo se na stotine komada Koji, kada pogrešno složeni Daju jasniju i ljepšu sliku, Dorađenu maštom vremena. Ljeto čeka na dnu mora, Odmara se dok gleda Kako jesen zemlju preuređuje. I dok je borova iglica pala, Nošena na hladnom vjetru, Trepnuo sam, opet proživio ljeto.

Odlazak iz grada

Sunce koje je upržilo oslikalo nas je sve na betonu i asfaltu. Ovaj nas je grad sve zapamtio; iskačemo iz vremena. Naša je glupa mladost dio poezije ovoga grada, živi u vremenu kada je sve bilo lakše. Grad ne primijeti promjenu; on ostaje, mi odemo i naše čežnje, naše borbe, naše boli, male pobjede i snovi postanu vječni dio njega, ovih ulica kojima smo šetali svoje brige.

Eh, poeto

Pišeš, eh poeto, tugom, žalom, sjetom drhtiš cijelim bićem – slavuj u svanuće ne klecaj koljenima ni humku svetom brod bez kormilara čeka potonuće Što te boli, ne rasipaj riječi svijetu sladit će se gorkom sudbom kletom uzalud je skladat najljepšu sonetu kad’ zloduh sluša čut ćeš samo kletvu Stvarat’ srcem, dušom put je ovog tijela kad ga smrt pozove i ugasi svjetla jedino će svijetlit čista duša svijetla usta čovjeka ostat će zauvijek nijema

4-5

Stavimo se u kutije, Kvadrataste spremnike Onda kada nam je dosta. Degradiramo se i pospremimo Jer živimo samo za noć Kada sanjamo budni I ništa nije stvarno. Zarobe nam srce demoni što plaze Po našim zapaljenim tjelesima. Ali ne, ujutro ništa ne postoji Jer svjetlo sve poremeti I zatvorimo se s demonima, Tko doživi još jednu noć…

Usnivanje

Svi ovi dum-dumovi sparne ljetne noći (alkohol, cigare, oznojena tjelesa) jedini čine da se osjećam živo u ovome gradu. Samo ću malo prileći tu pored tebe. Ti si skinula cipele, ovila se oko mene i zaspala. Još samo pola sata pa ćemo izaći, promrmljam ti u kosu. Dok tonem u san haluciniram kako ti govorim – moja se ljubav prema tebi uzdiže samo proporcionalno s boli

Prerija

Probijaj se dalje i pati, čovječe bez zemlje, Čovječe bez svrhe i  cilja. Bez nade i ispunjenja. Crni indijanski ratnik, Uvijek u potrazi, uvijek nemiran Na ovoj širokoj nestvarnoj preriji. Samo je mrak tvoj jedini prijatelj, Njegovo nagrizanje donosi stvarnost. Ove noći moraš se još malo probiti. Da, pogledaj kako zvijezde sjaje I zatvori oči, to još nije ono tvoje.

Bol je prvo snivala pod valovima

Bol je prvo snivala pod valovima Lijepo ušuškana u morske struje     mirna i uspavana U podsvijesti i uspomenama ništa je nije uznemiravalo Ali na površini su dani postajali sve kraći, lišće je žutjelo i vjetar ga je raznosio da bi sletjelo i plutalo na sivoj površini mora     i ona se onda probudila kao vampir bila je mrtva     ali tako žedna i krvoločna Prvo je napupala kao točkica,     mala crna točkica na koju se nisam obazirao Bujala je i dan po dan me prerastala dok me nije…

Nesrećnost 1

Lako mi je zaboraviti na rijeke što vrebaju iz tvojih očiju i činjenicu da tvoja tuga nije toliko čvrsta kao integritet ljepote tvoga tijela. Nisam toliko prekrasan koliko ti plačeš, ionako, ne osjećam se baš prekrasno sada. ali, uglavnom, odakle ti takva ljepota u tebi, zašto nisi odvratna kao i ja? Ne možeš spavati i budiš se noću kao i ja? Nas sve samo previše toga dira i borimo se sa svakom suzom da bi je pretvorili u rijeke otkako znamo za sebe. Ali to se samo ljepota pretvara u…

Boka falsa

Fondo brodi kapetanemornarica tonepopucale sve sartijeod jarbola spone Letno jedro odletiloni vršnoga nemami tonemo kapetanenaufrađ se sprema Boka falsa uskiptjelagre nam fondo lagja bijelamolani nam svi su gropiStončica nas bura topi More svo od klaka bijelaneće naći nam ni tijelaPupnat žalit će za namasa crnjenim košuljama I u Veloj luci Blatamaramama oko vratanas će žalit kapetanesvi kumpanji brat do brata

Peh svoje sreće

Sam si sa sobom I sjena sama nestane U dubini noći i nemaš moći Čekaš da bol sama od sebe prestane Čekaš me? Rekla je „Tako je“ Reko je Od tad nema je Nestala Prestala voljeti Jeste da ta istina bolna Mora se prihvatit Dobro se sjećam odlaska moga od nje Rekla je „krivac si“ Ohladila je prva Šta tu mogu ja Ona bila je moja mrva Više nije sad Dobro se sjećam bio je listopad Sa velike visine na kojoj sam bio s njom Ovo je veoma dug pad…

Va bene Libertas venditur auro

E moj puče dubrovačkiprofit ušo vam u poree moj puče dubrovačkipo hovnima smrdi more Mi smo sebe proslavilisred Slobode gradskijeh mirae moj puče dubrovačkiiz Grada vas profit tira Sad vas zovu Getanimasve su spljetsko vam prodalie moj puče dubrovačkikamare ste sve izdali Prodali ste sve resurseza tri škude šuplje bursee moj puče dubrovački Libertas vam ide u se Zbiste ga u bankomatesoldi, soldi, male plateod izloga na koljenaod Grada nam osta sjena Izdali ste i Sloboduspediškali na Lauree moj puče dubrovačkiva ben vendituri aure

Ultimi bali

Sad gubi naš se đe si, kenovašušuri freški čuju se Getomo Sveti Vlaho navada novašušuri tvojom hridinom svetom Postasmo stranci mi sebi samiko čombulini, vrte svi s namimuzu te Grade ko Svetu kravuza solde puste svu su ti slavuzbili u gambuže od suveniraultimih bala kurbinog pirasva srebra, sva zlata ti platauzroče istini od bankomata Divento sad si ono što njesiprofit sad tobom picetu mjesio Grade stari vjekom Njarnjasadaj progovori… pusti gnjev glasa

Adio dundo Đelo

Znali su ga Prijeko, Pileznali su ga Stradun, Bužaznale sve Dubrave vilePorporela, Sponza, Luža On je svih hi ukonponjou veliku sinfonijupartio je dundo Đelođe se glazbom snovi sniju Adio Vam dundo Đeloma partili nikad njesteznam da gori đe ste pošliod Mužike sve su Feste

Pozdrav iz Dublina

Sam. Na svježem oceanskom vjetru drhtim dok vrtim pet eura među prstima. Sitniš sitan poput pijeska pod nogama. Ne razmišljam, ne brinem kako ih razvući kroz tjedan. Jadna trampa za pola sata života. Izdresiran radit i šutit dok tijelo neposustane. Ništa vam to nije teško prijatelji, samo ponižavajuće. Putovati svijetom trbuhom za kruhom. Smeće za smeće. Gledam dok hodam po nečijoj tuđoj, napuštenoj plaži. Nasukan u Irskoj poput ovih praznih limenki kole. Tu, na rubu Europe, promaknut iz izbjeglice u izgubljenog, skrivenog u sobi malo većoj od kreveta. Ništa to…

Pitanja

Upitao me stranac na ulici koji je pravi smjer za … idi, čovječe, tamo ravno pa skreni lijevo ka cvjećarnici i nastavi, nije teško, naći ćeš. Obratila mi se prijateljica što ju znam još iz škole tupo gledavši me u oči, upitala me ima li smisla za čovjekom što je otišao poći Nema, dušo naivna, jedna nevolja manje od onih koje tek u životu proći ćeš. Doletio je do mene golub na autobusnoj stanici i gugutao gledavši u moje pecivo kao da me i on nešto upitkuje i na to…

Moj otac

On je uvijek u tami vidio svjetlost Ali samo onda kada bi se svjetlost nazirala na njegovoj strani Moj je otacčesto vidio i mračne straneNe svoje, ne, bio je on bez maneali ako je sudeći po njemuja nikada nisam zaslužiladoživjeti ljepše dane. Prema riječima njegovim,ja sam beznadna glupača,ja sam debela kurva,ja sam ružna protuha iIma li od mene gore? Prema riječima tuđim,kurva nisam, a nisam ni debela,ja sam pametna i predamnom je svjetla budućnostja se trudim, a nisam ni ružna,i od mene nema bolje. Pa jesam li ipak glupača,što u…

Neka se po njoj ljubav zove

Tanki su prsti klizili niz njen obraz, gladili su tanki prsti njenu glatku kožu. Iako je već napunila 30, njena je koža i dalje bila glatka, bez mnogo bora. Bili su njeni obrazi kao u djeteta. A on, on ju je još više volio radi toga. Ne radi njene mladosti, već radi stvari koje je ona mrzila, a on obožavao. Glatki, punašni obrazi, još slađe rupice u obrazima, a oči. Oči su joj se skupljale u neodoljive crtice pri svakom njenom osmijehu. Priznao je sam sebi, nekoliko puta već, živio…