Freestyle poezija demo

Priča kruži S nikim se više iskreno ne družim Bojim se da me netko ne skuži Čak sam prestao i ružit Nastavak Jedan je ružin cvijet Nijedan cvijet nije ružan kad je tužan Svijetlo i smrt oba idu sporije od puža Svaki dan za opstanak moram puzat Kraj Sastanak kao rastanak Led je tanak A posklizneše kao da je na putu kora od banana Priča je stara i nije dama Više drama i kao stara krama. Izlazim iz odmara Priviše se izražajno misaono izražavam Tako jedino smisaono život održavam Nevolim…

Lešinari

(rijeko bez povratka-trubač sa Neretve) Grizu je izjedaju utrobu Oni koje je nosila u njoj samoj Kaini joj hoće doći glave i uteći Prijetvorno se zaklinjuć u njeno ime Guje zmijskog legla kopile Podmetnuto izdajničko kukavičje jaje . Istočni pogani vjetri se bude Barbari s istoka lešinari rata Opet nastoje razdrijet joj skute Jezik izčupat spržit neka ga nema Oni koji su Beogradski pašaluk bili i ostali Čekaju ih sinovi Domaje Matere ko i 90 prve Čeka vas Crveno more

Blagdan Sretnih Pjesnika

Danas svi putevi na Soltu, u Grohote vodePjesnikinji dragoj u pohode,da proslavimo Blagdan Sretnih Pjesnikau ovu jesenju zlatnu Nedjeljudok se nad nama plavet krilibez ijednog oblaka, plavet srebrnobijelai na Soltu se upucuje druzina cijela–radosna… sretna… poletnakoja je preboljela — sve nesretne ljubavi i ratove —sve mrtve ljubavi i mrakove — sve tragicne ljubavi i smrti idealaa Pjesnikinja sa Zlarina je putokaz u Velikodusnost i jamstvo da i Pjesnici sretni mogu bitijer su hrabri, hrabriji od mnogih ljudi,jer se umiju poslije pada dici…Hajd’ ovamo sada Begusicuzapjevaj pred svima –Boze, cuvaj Hrvatsku,pridruzi…

NEDOSANJANA JUTRA Već odavno ti tajnu znaš Uvek sam u tvome srcu ja, I neka oluja, neka tegoba, Neka nevolja i loših ljudi, I reči teških sa okna portala, Nek’ reše sami nevolje svoje A ti si van toga, i srce moje Kod tebe nek’ daje toplinu snova, Pa hoda i sanjaj, do večeri nove, Do snova novih i novih vidika, Onih divnih naših krajolika, Onih iz sveta Samo za nas. Jutra ja snivam ali nedosanjam, Budim se opet, ponovo, snen, Radovan srećom i dugim čekanjem, Kao da sutra kod…

Dušni dan

Dan neke posebne tuge i sjete Okupan kišom sjećanja uspomena molitve Slika dragocijenih neizbrisivih iz srca Naših dragih pod pločama teškim hladnim. Djed me čvrsto pred sobom drži U krilu Gavranila svoga U kasno ljeto jašući poljem Na konju nemirnom Vrancu. Baba Ruža moja Iz sanduka izvlači kutiju keksa Na brod polazim Nisam više mali Maramu iz pregače vadi Pruža nešto novca Ponesi sinko može ti valjati. Ćaća prerano polazi nebu Žuljevitim rukama pogledom moli Kako ću ostaviti ženu vas petero Pšenicu duhan vinograde masline Sve moje. Mati u kominu…

Razum i osjećaji

Nije li logično poslije svega tražiti da razum preuzme?! Samu sebe podsjećati da nije kako bi osjećaji htjeli da bude. Nema smisla davati značenje nekim sitnicama koje vidim. Treba se oduprijeti sebi, makar nasilu sebe uvjeriti da ne smijem uopće pomisliti kako postoji nešto još što ne znam ili ne razumijem, da u nečemu nisam u pravu. Ljudi griješe kad traže nešto čega naprosto nema niti će ikada biti. A tu je i očit znak vezanosti, koji svakodnevno trebam imati u vidu i pogledati, da sebe ne prevarim.

Brate, poslušaj

Onaj osjećaj jeze… A jedva si čekao… Pa si pobjegao… Nije baš jeza u meni. Ali podvojenih sam osjećaja. Teško pada odsutnost. Nedostaje ta jedna prisutnost. A kad je dočekam, ne znam što bih s njom. Kao da živim dvije istine. Ili bar dvije stvarnosti. Jednu šutim jer ne želim dati podstreka egu. Ne želim se zbuniti. A drugu stvarnost živim pred očima svih koji su ikad znali išta ili išta naslutili o prvoj. Brate moj dobri, tko zna što da učinimo da svoje situacije riješimo?! Znam samo da ništa…

Piši mi

Poruši brane sve oko sebe Poteci žubori rijeko života Sve ljepote su u tvome oku Bistrina duša bez virova mračnih Ljubavi žar grije samoću Noći neprospavane Teci u slovima pričaj o svemu Piši mi o tugama jeseni same Piši o zemlji Slavoniji Piši mi o Domaji Materi našoj Piši o Golubici koja nam leti Piši mi o cvijeću svih boja Piši zašto si blijeda Piši mi šta te boli Piši o onome čega nema Piši za sve ljubavi naše Piši za sve godine puste Piši za ruke slomljene prazne Piši…

Samhain

Nešto od svega u svemu: Trun smrti u rađanju I trun rođenja u smrti. Granice meke i blage Teku, titraju. Sjeme novog proljeća Je skriveno Ispod mračnih velova Najmračnijeg doba Godine. Kraljevstvo mrtvih smjenjuje Kraljevstvo živih – Koji je svijet stvarniji? Otisci mrtvih Budni bivaju U svijetu stvarnijem od stvarnoga. I gube se razlike, Iako ostaju u sjemenu, Između smrti i rađanja, Vode i Plamena, Zemlje i Vazduha, Hrvata i Srbina, Žene i Muškoga. Božice, ponovo rođena, Osjeti manifestaciju sjemena, Od tvoga brata posijanog Prije 2000 godina. I uzmi ga…

Pjevam ti o njoj

Žena iz njegova sna. Žena bademastih očiju. Melek što mu svjetlo nosi. Tko takvu ne bi volio?! Ili je bar poželio voljet’? Svjetlo njezina postojanja njemu je utjeha u hladnim noćima. Ona čini da povjeruje u vječnu ljubav goluba i njegove grlice. Zbog nje vjeruje da srce još može ljubiti ponovno, da nije izgubljeno.

Pjevaj

Beznačajni otisci tame.Hrle pred očima mojim.Kao u snu, u sred mraka. Svjetlo se nazire.To svjetlo budi uspavano srce. Sanjam da tebe volim.I riječi slatke, pjesmom opjevane. Nek u dubinu duše prodiru.Pjevaj, ko Boga te molim. Otjeraj tamu tu.Odagnaj, tužne misli. Opjevaj, kao u snu. U onom snu, gdje živiš ti.Tamo mene povedi.Da osjetim radost svjetla.Bar ga riječima dovedi.

Zbunjujuća pjesma

Psihološki gledano, cupkanje nogama pokazuje nervozu. Uznemirenost li je, ili samo uzbuđenost?! Želja da se učini nešto za što nemamo hrabrosti, ili nestrpljivost da prođe ono zbog čega smo tu?! Pitam se o nečemu. Čudne se stvari događaju u posljednje vrijeme. Tko li će ostati?! Prepušteni ludoj sudbini, bježat ćemo i dalje. Morat ću biti pribrana. Sjetiti se svega iznova. Nema smisla pustiti da bude kako jest. Živim u stalnoj borbi, stalnim napetostima. Ne mogu dopustiti opuštanje pred situacijom. Previše toga me plaši. Ne toliko ljudi, više situacije i reakcije.…

NE VOLIM SUTONE Ne volim sutone ni magle jesenje što dane nam tamne u svetlosti našoj pa jutro čekamo, pospano budni, daleko bliski i vidni u mraku, najlepših snova nikad presiti, da opet dan svane lepote naše, daljinu da blizu doneti smemo, samo kako mi jedini, posebni, umemo. Sutone ne volim jer magla vlada, k’o dim sivkast štipa mi oči, ne vidim svetla okolo mene, sve osećam toplo a topline nema u sumraku ovom i traženja ovog za bolje nešto, za bolje sutra. Zato dolaze čekani dani i sudbina tera…

Sestro

Pitaj me o maslini lozi Kako živim Pitaj kako mi je O svemu Samo o njoj ne Zaboravih lice kose oči ime Pusti Zapretana u mojoj nutrini Prekrivena laticama ruže svele Gubi se tone nestaje U odru boje žutila slame Moru života u mračne dubine. Vrijeme ljubavi stalo prohujalo Vjetrima hudim svijetom razbacano Rukama krvavim kupim ljubav satkanu od cakla Jeza tama stud zebnja Ništavilo Dušu sapetu Ledenim dahom Morana božica U kavez kuje

Iziritirana reakcije, održavanje

Samo da nabacim komentar Na ovaj show prijavio bi se dok još nisam previše star Naravno da nisam car A i nije u tome stvar Od rime napravi ime Mene nezanimaju te brije Da izađem na bine Da punim na koncertima tribine Da fanovi skandidiraju moje ime Pjesma je govor moje i intime Da ne moram da se obračam s visine Svašta mi ovako na glavu sine Prošao sam boje sive Skinuo sam se sa pive Sreća da nisam probao gljive Nargila mi na sreću baš i neide Nisam se…

Ponovno ti

Bojim se da Nemoguće je opisati Prazninu I Ispuniti samoću Nekim novim jutrom. Još uvijek se budim Upijajući mirise ljeta Makar mi lišće već odavno Pod cipelama šuška. Ostavio si trag Makar ga nisi svjestan Ni ne slutiš Da te u sitne sate sanjam Ogrljena mirisom noći I hladnim dahom vjetra Samo o tebi razmišljam Ne boj se Neću ti remetiti dan Niti te u jutro rosom Zvati Ta ti ni ne znaš Da te osjećam Da se sa likom tvojim Budim Znam da ne znaš Nikad ti nisam rekla…

Jesen u vrtu

Jesen je. U vrtu sjećanja Šušti lišće Dok koraci suhi gaze Šljunčanim stazama. Prolaze nasmiješena lica U mojoj blizini Dok sjedim sama I promatram svjetla Zlatna Zelenih gradskih lampi A u daljini čuje se buka Električnih plavih zmija Što se vijugaju Po željeznim trakama Odnoseći u utrobi Zamišljene duše Sivoga grada Evo mrak već pada… Iz kamenih fontani žubori voda Miješajući svoj glas Sa cviljenjem psa Vjetar je slab, tih Ali hladnoća izvire iz tla Lišće sad je pogaženo I blatom isprljano Ja sjedim nepomično Čekajući tvoj glas Da me…

KUGLICE

moje omiljene,kuglice od ruma,što mirisom podsjećajuna noću kojoj bio si moj princ,dozivao me htijući da budemtvoj šećer,tvoja bombica,a meni odnekud samo mirisale,mamile k sebi,da otvorim ustai zasladim se,smećkastim eliksirom,sa dodatkom likera koji potiče,osvaja, daje, otvara,to su te kuglice, male, okrugle, jakihsadržaja,umočene u afrodiziojakkokosa,ni samoj nije mi jasno zašto baš one,zašto s njima obožavam igrati seu tvom prisustvu,tamo na našem tajnom mjestu,na visoravni iznad koje se čuju samoorlovski letači isvjež zrak ljubi namobraze,a onda sve to u kombinacijii začinjeno sa “otrovom” malih lopticaneposlušnih vražićaka i još jedan našdan,završit će nedosanjanim željama….

Pjesma o plavom zlatu

To što Vas volim i što ne mogu da zaboravljam Vaš nježni lik, to nije tuga – to je sreća – od Vašeg oka, ranjenik. . I što po nebu tražim znake: gdje ste sad – dok Vlašići visinom hode; to nije pad – to je let, vatrene ptice do slobode. . Jer kad me ljubiste – ko da zapjeva meleka tristo na livadama, u jednom poljupcu mi popiste sreću, da ne zaboravim taj suton dana, . u kome mi se njihalo sunce ko alem prsten o Vašem vratu; ljubav…