Kategorija: Ostalo

Koliko mi, ljudi, samo malo znamo voljeti! Znamo isticati svoje pravo, svoj ego, svoju zemlju, koju zemlju.?!…sva je Bozija, nije moja ni tvoja….Sva je lijepa, nakindjurena kao tinejdzerka, sva sjaji cistim sjajem koji mi svaki dan prljamo svojim egom, koliko mi vrijedimo, kako mi mozemo…i opet se vadimo na Boga, vadimo svoje posmrtne ostatke iz te ciste zemlje okupane krvlju nasom…i placemo mi samo za imecima, za novcem, placemo za onim sto nemamo, kako nas Bog ne vidi, ne cuje…smijesni smo sebi samima u svoj svojoj sharadi, u svom ego…

Strah od istine, igra je uma,; da bi preživio i održao ne održivo duboko udahne pa piše…piše breza se izvija i njiše, njiše krivi je film pred oči mu stao, Strah u Ulici brijestova gledao je davno, ne sjeća se jasno nije breza nogo Briest U vlastitom znoju se kupa….. ostao je s manje vijuga kad lupa……. al’ skriven od svijeta  i sebe s perom u ruci može biti samo onaj tko više ne j…

Ma, dobro je to sve. Čuvam živce. Sklanjam pogled da ne vidim ništa i nikoga tko i što boli. Znam da oni znaju. Oni kojima je stalo. Šute i puste moju ljubav da se bori sa mnom. Mislim da se nadaju da ću pobijediti, da ću je vremenom ubiti i zauvijek pokopati. Kad zašutim i odem, možda i nije pametno, možda onda i on vidi da je još u srcu. Ali, činim što moram da si olakšam, makar to značilo da ponekad baš kao da ne postojim.

Ponekad se čini, a ponekad i ne. Ne vidi se, ali se nazire trag. Čini se da je to ja, samo kao nada. Čini da se skriva. možda će doći netko joj drag. čini se da živi  skrivena, bez postojanja …………………………  bez obzira. I svakoga trena bez da vidi, bez gledanja: ……………..da je ništa ne dira. (tomisl@v, 12.9.19)

Trsje ponosno tanko sneno Nitko mu ne treba u osami Samo se ubogi snovi klate Jutra providna u izmaglici tame Dosta je noći dani su slutnje. Neznajući sprižit će im krila Dani bez srca bez duše nade Ulovljeni u beznađu svijetla puta Uvenut će cvijeće iznijeto iz tame. Hvata se trsje u trenutku zova još živom sprženom do pola Snopovima klasja golim veže Spasiti sebe i Domaju od bola Grudi vežu putevi od srca Plavo sunce sestro moja

Koliko želim da rečima objasnim sve.Vrtove rajske, šarenilo ponora i sne.Al nikako da pređem u taj čudni svet.Da lupim stvarnost i porušim avet. I crno mastilo, što kaplje po artiji.Muči, dušu, umetnika mladog.Pesmu, što peva, priroda duha.Pleše valcer u životnoj partiji. Izem ti pesmu, dubokog slova.Kad mašta mora bit, stkana od snova.Kad jesenji vihor, tiho šuti, na dno te vuče.Dušu, prostu, na golo svuče. I na kraju, tišina reči.Želi tužno da objasni sve, al kako.Kad mastilo kaplje, pesma se igra.Kad mašta spava, a jesen šuti.

Pjesma jedna Prije sna Možda tako brže dođe san. A glava luda Karakter da baš i nemam muda Pouku vučem od tuda Još sam budan Neko me je vrijeme i fascinirao buda Ali sada sam samo tužan. Ok, hvatam slog Sada će riječi biti velik broj Kao da pišem blog Nekad sam znao što je i glog Ali sad je mozak aj bok Negdje na paši Ne razmišlja o kaši Više se ni nevidi u časi Više neče ni da časti Ponekad priča sam sa sobom Kao da je u…

Ponekad se čini da je nestala. Ne vidi joj se trag. Čini se da je umrla. A umrla je samo nada. Sada se traži način za ubiti i nju, onu koju se ne spominje. Onu koja se skriva, jer se sebe stidi, i nije joj jasno zašto je još živa. Može li uopće umrijeti?! Ili će naučiti živjeti skrivena, pod dijelovima svoga izmučenog doma, disati bez glasa o sebi, da je ne bi opet ranili?! Hoće li se moći s istinom pomiriti, o svom postojanju bez obzira na sve, o…

U strahu velike očipoplašen mozak se kočinemoreš mislit u strahudišeš u brzom dahu Straše nas ovrhamaplaše nas zapljenamastraše nas novim ratomplaše nas Velikim bratommasovnim pucnjavamašpicama krvavih klanjapromjenam vražje klimenastankom vječne zimeudarom asteroidapumpanjem steroidastraše nas od KinezaVučića i tame Knezabuđenjem crnog fašizmauzletom proletar’jatazamkama globalizmanečastivoga svata Straše nas Armagedonomzadnjim crkvenim zvonomi snimaju nas dronomda znaju jel smo u stresual dao sam si ja Besui čvrsto držim svoj timunna strahove sam imun

To samo ožiljci stare od poneke suhe rane i par sve ludjih žellja u meni svake godine od te što se krije moje skitnice od prije pa se puti skrate u moje misli svake ideje su uvjek nove čak i ona od prije ne stari , već zrije

“Nigdar ni bilo da ni nekak’ bilo, pa nigdar ni ne bu da nam nekak’ ne bu. “ Zašto se čudimo novim izdajama?! Kao da je Pelenković prvi koji nas je izdao?! Jesmo li mi narod ili skup kukavih baba?! Uzmimo mač čestitosti u svoje ruke, sačuvajmo njegov stijeg, što nam ostaviše u baštinu slavni pradjedovi i junaci našeg naroda. Sudbinu izbjeći ne možemo, ali svatko za sebe se izborimo da ostanemo na pravom putu ili časno poginemo slijedeći ga.

Srca nam ograđena bodljikavom žicom. Iz eu su migrante lijepo rasporedili nama, neće oni sebi koji su imali kolonije i robove Oni jedu fino (naše) tartufe pozlaćenom žlicom. Kažu u Bruxelles (nek oni jedu *ovna) ———————- ded u rh to robovsko smeće, Mi ovdje (u Bruxellesu) izigravamo samo gentlemanske snobove, Pozovite pelenkovića, da ih primi bez pogovora. Sunce mu njegovo (plavo) ima da im kroz uši migrante odostraga utjeramo. To im u rh još od Turaka i 16 stoljeća dobro raditi znamo.

Što sretni bijasmo kad su nam se oči Kresnule pod Lovćenom U zelenom raju; I mišljah, Anđeo se s neba stisnuo uzame Kad je dočekah u tihu jecaju. I da je sotona posle nje mi prišao I rekao u lice: Daj mi oči brate! Evo ih – kazale bi moje usne grešne… Ja već doživjeh na njedrima njedra; Moj vraže! Moj brate! Pa zašto da ti ne dam oči da ispiješ! Ona mi je bila kraljica I dvorac, Ona mi je bila vođa od čopora, Praznik su mi bili dani…

Srce mu je ograđeno bodljikavom žicom. Izgrebla sam se u pokušaju da se kroz nju provučem. Tvrdoglavo sam pokušavala, dok nisam jedva živa shvatila da nema smisla. Priznajem, bila sam na rubu. Poželjela sam umrijeti radije nego živjeti u ranama od te žice. Uvijek me spasilo to što ne mogu sama. Ne mogu si presuditi. Samo sam molila Njega da me uzme sebi, tako ranjenu i nemoćnu, tako tužnu i bezvoljnu. Živjeti bez njegove ljubavi nije bilo upitno. Taj sam križ oduvijek mogla kroz život ponijeti. Ubijala me njegova mržnja.…

Tjeskoba me muči, duboko u meni čuči, izbaciti to iz sebe nije lako, neznam ni ja više kako. Mozak mi je ošamućen, od materijalnog svijeta izmučen. Kako nakon svega dovesti sebe u ravnotežu, kada te problemi stežu? Kako to postići, kako središte srca dostići? Tjeskobo izlazi iz mene van, život je ionako samo san. Želim lijepe snove snivati, u životu uživati. Želim prirodno osjećati sreću, tablete piti više neću. Tjeskoba zbog strahova i tjeskobnih misli dolazi, a kad se ljubav u srcu nalazi, sama od sebe prolazi. Misli promijeniti treba,…

Zaprijetili mi čak da obrišem svoj facebook profil, inače to nije moj stil. Širenje duhovnih informacija na facebooku skoro koštale me glave, neki demoni su htjeli da moju smrt i brisanje mog profila proslave. Svojim pisanjem o ljubavi i mističnim stvarima nekome sam na žulj stala, negdje po putu pala. Sada se čini kao da prijetnje nisu bile stvarne, jer nisu bile javne. Događale se samo u mojoj glavi, a ti glasovi su doista bili kao pravi. Sada ni meni ništa više nije jasno, zujanje u ušima bilo je doista…

Sjećam se našeg prvog dana, I od tada do danas si bez mana. I od tad si mojom ljubavlju upucana. Još uvijek te sanjam, Svakog dana sve ti više ljubavi poklanjam, Tvojoj ljepoti i nježnosti se klanjam. Moram ti priznati ti si moj cijeli svijet, I za tebe će moje srce umrijet, Ja ću se za našu ljubav zaklet. Ja samo tebe volim, I za našu ljubav se borim, Kraj tebe se osjećam nježnim i toplim.

Evo sanjam sreću s tobom.Plovim morem, ljubavi tajne.Te crne oči, učiniše me robom.Usidren u luci, sreće trajne. I poneka reč, što san vara.Zaplete mrežu u mislima mojimTa reč nežno, srce para.Da bar mogu da te volim. Tamo gde dodir jave.Izgubljeni brod, iz sna vraća.Suza mornara, vrela, poput lave.Grehe nemani, tiho plaća. Evo sanjam sreću s tobom.I duša čezne za očima crnim.U moru ljubavi s usidrenim robom.Da bar mogu da te volim.

Zagrli me kao vjetar,zaigraj se u mojoj kosišapni mi skrivene tajne koje nosišponesi me kao kišuili ću poput lasteletjeti na tvom krilu Pričaj mi o morima,nebu, olujama, obrodu na kojem sikapetan i jedro;pričaj mi kako sispojio zemlju i neboorkanskom burom Šapni mi,mrsiš li kosu na mah,ili k’o dah nježno sepodvučeš pod kožu,pričaj mi o svojojnježnosti, grubosti,uzburkaj me k’o valili me ponesi visoko,u zrak kojim dišeš… Čujem šapat tek’probuđenog lišća,zvončići iznad vratakucaju na moje srce.

Čitam, pa se smijem. Mada tema nije smiješna. Kolo sreće se okreće. Tko bi gori, sad je doli, i tako to, i tome slično. Bogom dani pametnjaković pokušava nas prosvijetliti. Misliš li stvarno da je sve tako crno?! Eto, žele nas obrezati, a tko ne pristane, zna se što će biti s njim. Koliko znam, časnije je umrijeti za svoja uvjerenja nego živjeti života radi. I u Novom zavjetu piše. Sam Isus je izrekao. Tko izgubi život svoj poradi mene, spasit će se. Ako dođe do toga da moraš birati,…

Plače mi se Oče Nad ovom dušom Abortiranom od sreće Oprosta i mira Plače mi se nad njom O kako živjet bi htjela Makar bila ptica Pez glasa i krila Ne puštam suze Oče Skupljam ih za kajanje Kada sutra pred Tebe Nju ponesem Da saperem zemlju Što uhvatila se za nju Kada mlada davno U blato pala je

Brezu su obrezali. (Iz sigurnosnih razloga. ) Postojala opasnost da zbog sebe zarazi druge imigrante, koji su već obrezani. A i lijepo se vidi da unutra, ništa ne smeta. Sad je kako treba biti, prelazi na Halal hranu. Skljaštena, ali sigurna za svoju okolinu. Duša se osjeća još europskom ne obrezanom. Sad je sve sigurno, za sve oko sebe. I sada obrezivanje očekuje nas. Onaj tko neće: zna se, što ćemu učiniti. A oni koji neće, već su tako nastradali u EU. Buum.