Kategorija: Ostalo

klasična i uvijek moderna baršunaste usne i haljina donekud iznad koljena i – nešto prevelikih – cipela niz koje se skližu stopala Istinska se diva zaokuplja dvjema stvarima: svojim lelujavim hodom i modom.

Cipelici otpala je peta i, jer to u hodu smeta, donijela je cipelu u ruci (da se nađe rješenje toj muci) pred još pet-šest tužnih prijatelja. Stavili su selotejpa malo, i to zlo se popraviti dalo. Nisu znali što će od veselja.

Znam, mora tako, da jesen opustoši drveće.Da lišće uvene i donese miris zime.Al ne mora jesen ova, da odnese tvoje ime.Samra.Crnooka djevojko, što noćas šapćeš meni.Oprosti, prosto je bilo, ugledao sam oka tvoga sjaj. I to nisam više bio ja, u srcu se javi žar.Samra.Ne znam šta da radim sa sobom.Pišem noćas stihove, opijen ljepotom tvojom.Kradem od sna, dok duša čezne za spokojom.Samra.Ništa više isto nije, znaj, ne mogu da prevarim osjećaje.Koliko te silno volim, više se ne bojim.Ako treba, mrijet ću dušo, za tobom.Samra.

Površno listam Naslove jutarnjega lista Pamet mi bas ne blista Bojim se glista Nekad sam se veselio drzanju kista Iza mene je i modna pista Vise me ni ne veseli voda bistra Zaboravio sam i svoga strica Imam onaj premečaj s mnogo lica Sada počinje priča. Tebi što sjediš I čitaš ovaj nemir Da li te možda zanima svemir Neznam da li su ti rekli da ne postoji mir Mene je uhvatio neki čudan hir Imam lijepih riječi mali zbir Pitam se tko je kriv Baš mi se sada jede…

Ponekad kada noću, nebom zvezde roje.U mislima, tebe hoću, a srce moje vene.Kao vino u krvi tečeš, život mi opijaš.Kaos u glavi, praviš, ljubav razbijaš. Ponekad, dok pred sobom stojim.Tiho ćutim, mraka se bojim.Na granici daha poslednjeg.Drečim, ispred ponora bližnjeg. Ludo jedna, poljubi me bar kroz snove.Okuj me u večnosti, zarobi srce moje.Povedi sreću, nek nam sluga bude.Da svetlo ljubavi, rodi izvor, požude. Ja mrem dušo, za tobom se sušim.Ponekad, u grlu, na tvoje ime gušim.Al da živim to moram, ti da znaš.I večno kroz srce moje, ćeš da odzvanjaš.

Otac nam svjetionik ————————-More nam majka. Život nam je pjena od valova – ———————————–nikada bajka. Na tom moru, nikada ništa nova. (tomisl@v, 16.9.2019)

Znaš onaj osjećaj da netko bježi?! Kukavice, čega se bojiš?! Bog se bori za tebe, a ti se opet daješ u trk. E, moj ti… Nemoj misliti da je mačka. Bog uvijek zna što radi. Ako i pobjegneš od mene, naći će on tebe preko drugih. Zašto mu se odupireš?! A ja?! Živim dalje i činim korake, jedan po jedan, sve hrabrija i odlučnija krenuti prema sudbini, bila ona u zagrljaju drugog, ili samo u Božjem.

Suđenice mome biću; voljena, ti zavodiš mene, ubijaš me tom ljepotom, i činima ljubavnijem. Pa ne mogu ni da hodim mehlem tražiti pustom gorom – smorila me čama kradom; tvoja pisma iz daljine, prelila mi dušu sladom.

Nisi mi odavno dosao u san, oko moje zeleno, valjda za tim nije bilo potrebe, ti dodjes kad te trebam, kad mi je najteze, kad samoca pocne da izjeda dusu moju i onda mi olaksas Bozijom odredbom …i budem spremna za nove zalete, uzlete, letove i padove…Oprosti mi sto te kradem, sto uvjek rado na tebe mislim, sto te volim kao prvog dana na nasem sastanku koji izvucem ponekad iz duse svoje i prebiram po trenucima ljubavi, i opet dodirujem ruke tvoje, lijepo lice tvoje, opet te ljubim i tog…

Nisu to bile muze, zar nisi znala, taj šapat, bile su tuđe riječi iz bola izvađene, samo si uzela krila pjesmi, a tko da te spriječi? Crnih vrana ima sa svih strana uvijek su iz istog znanog jata kljucaju riječi bez sluha i dara njih ne boli tuđeg tijela rana   Pjesnik suzama ispire pjesme da bi iz duše ostala zrnca zlata tuđu patnju dirati ne smije, za zbirku života mala je plata P.S. Prijatelji po peru, vjerodostojnost neka ostane moralna vertikala svima koji su bili moje nadahnuće iskreno od…

Naša se rijeka zove Oteša, ona što s pjesmom i igrom od Paleža hodi; beskrajne šume na svome putu grli, životinje i ljudska biće napoji za žege – a u njenim virovima ogledaju se s visokih litica divokoze i stražare borovi stari. A naša su vam stada – ovaca, po dvjesto, a prethodnik ovan im zvono teško nosi; i naši su psi najbolji tornjaci, što vuka se ne boje niti noćne tmine, a naše čobanice su lijepe planinke, što crveno pletivo oko ruke nose, poradi uroka i vražije čini. Uz…

Ljubav u svom čistom obliku, čak i nakon što joj nanesu bolnu ranu, ako je iskrena, preobražava, prije svega onoga u kome je. Ljubav koja se stopi sa svijetom oko sebe i duhom Božje ljubavi čini čudo u onome od koga dolazi. Stvara od njega boljeg čovjeka. I naposlijetku, unatoč svemu, upravo baš ona omogućuje da preživimo. Ljubav oprašta, pušta i vodi dalje onoga tko je spreman uroniti je u ocean Božje predivne ljubavi. Da, Božja ljubav oplemenjuje čovjekovu i daje joj smisao i onda kad je ona neshvaćena, neprihvaćena,…

Povuklo se more gdje bijeligreben sniva, ogoljela rebrasitni pijesak giba, u tišini trajekoliko vječnost živa, s trsomkruhom i vodom zemljo mila Porubu plavom poderano vedroal’ živi u čovjeku ono bilo jedrošto ga vaja, od roda svoga stvaradano je da se pao čovjek kajeal’ bez istine Božje samo kostur traje

Nepravilna mi rimazub mi se pjesmi klimaakcent joj naglašen krivosylab joj naheren livo Desno svi konsonantimolitve, napjevi, kantilijevo su manifestislova stisnute pestisredinom pismu baciRemete i Srednjaci Ponapila se slovabanket u središnjicia lova… a di je lovašapuće Hektor svom brici

Još nas nema, možda sutra navratimo kratko tek da nas ima, da ne zaborave oni koji dvoje – ima nas i bit će dok ljubav diše i Božje sjeme plodi dok voćnjak rodi dok je ribe u vodi bit će nas, zbog svih onih koje srce voli krčag hladne vode sjećanje predaka nosi ljubit će nas izvor i milovat maestral na moru plavom bit će nas koliko i vas bude, mjesta i ljubavi ima za sve ljude…

Vrijeme je za prvi pljesak Već ima dugo kako sam napustio pijesak Vrijeme je za blijesak Baš sam nekako od tog svog vremena postao bijesan Imam osječaj da mi se na daru stvara plijesan Ovaj svijet mi je jako tijesan Jeli problem sto uvijek pijan jesam Malo san sa stvarnosti mješam Ali problem je jedini što ja stvaran jesam Možda sam malo po tijelu za šaran Ali previše ne šaram I nikad me nije privlačio na stolu riječni šaran Niti mi se vozi auto volkswagen sharan Niti me prosvjetlio neki…

Nadimak ide uz imevažniji od njeg je čakdobih ga jedne zimeu školi dok bijah đak Nadimak nad imenom svjetli aurom snenompo njemu svi te znaju za pravo ime ne haju Englezi zovu ga nickotuda Dubrov-nikpa tako Grada mog imesriče svog nadimka rime Nadimak moj nije primeveć “Đoko” obično jednodobih ga djetinje zimesvaki dan mjeseca tjedno

(hvala caroliji, neke njegove riječi nadahnule su me za ovu pjesmu) Pobjednica i gubitnica u isto vrijeme, u ratu sa srcem. Znam, tko se bori protiv vlastitog srca ne može pobijediti, kakav god bio ishod. Ako voliš onoga tko tebe ne voli, nije dobro jer patiš. Ako prestaneš voljeti, nastane u tebi praznina, a nju je teško ispuniti nekim novim ushitima. Postoje win-win situacije, a ovo je suprotna. Gubiš kako god okreneš. Još nisam izgubila ništa, ali se pobjednicom ne osjećam. Cvijet je otpuhao vjetar već odavno u nekom smjeru…

Čujte me Bogovi noći, čujete li moj glas?Porušeni su moji sni, sad od vas, tražim spas.Nek procvate, drvo sreće, između mene i nje.Da ljubavlju kršimo tamu, da crnina ne bdije. Koraci teški, nemi i daleki, snove prema vama, nose.Kažu oni, da zora će skoro, da zaplakat će rose.O ja to znam, pružite mi samo nju.Da volim plavu, nežnu Boginju. Al crno vino, što u krvi se stopilo.Grešno biće, moje čini, dušu moju crpilo.Bogovi, nju ne daše, ta smrtno je srce njegovo.Rastanku se primiče, svakim danom nanovo. I tako, u tišini…

Prekovremeni ljudi vi ste kao sati Nabacani i odbačeni. Vaše vrijeme se s vama igra. U njemu nema istine. Vi ste ničim natovareni vagoni i nema vam spasa (ni Predsjednik, ni Bog). Šapćite si: To nisam ja ali jesu Oni.

Koliko mi, ljudi, samo malo znamo voljeti! Znamo isticati svoje pravo, svoj ego, svoju zemlju, koju zemlju.?!…sva je Bozija, nije moja ni tvoja….Sva je lijepa, nakindjurena kao tinejdzerka, sva sjaji cistim sjajem koji mi svaki dan prljamo svojim egom, koliko mi vrijedimo, kako mi mozemo…i opet se vadimo na Boga, vadimo svoje posmrtne ostatke iz te ciste zemlje okupane krvlju nasom…i placemo mi samo za imecima, za novcem, placemo za onim sto nemamo, kako nas Bog ne vidi, ne cuje…smijesni smo sebi samima u svoj svojoj sharadi, u svom ego…

Strah od istine, igra je uma,; da bi preživio i održao ne održivo duboko udahne pa piše…piše breza se izvija i njiše, njiše krivi je film pred oči mu stao, Strah u Ulici brijestova gledao je davno, ne sjeća se jasno nije breza nogo Briest U vlastitom znoju se kupa….. ostao je s manje vijuga kad lupa……. al’ skriven od svijeta  i sebe s perom u ruci može biti samo onaj tko više ne j…

Ma, dobro je to sve. Čuvam živce. Sklanjam pogled da ne vidim ništa i nikoga tko i što boli. Znam da oni znaju. Oni kojima je stalo. Šute i puste moju ljubav da se bori sa mnom. Mislim da se nadaju da ću pobijediti, da ću je vremenom ubiti i zauvijek pokopati. Kad zašutim i odem, možda i nije pametno, možda onda i on vidi da je još u srcu. Ali, činim što moram da si olakšam, makar to značilo da ponekad baš kao da ne postojim.

Ponekad se čini, a ponekad i ne. Ne vidi se, ali se nazire trag. Čini se da je to ja, samo kao nada. Čini da se skriva. možda će doći netko joj drag. čini se da živi  skrivena, bez postojanja …………………………  bez obzira. I svakoga trena bez da vidi, bez gledanja: ……………..da je ništa ne dira. (tomisl@v, 12.9.19)