Geni broja tri

Pišu se pjesme koriste se vesla – poete traže struju, mora da je Tesla projurio brzinom svjetla iznad stiha uzletna je pista, sijeva gromi s vrha Mora se pronaći postojanja svrha genetika je važna kada svjetlo žmiga koga i što je volio zar je koga briga njegovo je svjetlo probuđena knjiga Informacije pršte u iskrama bljeska more ih cijelo, površina vala ljeska sad ih okreće ličko logičko kolo, nebeski virtuoz nebom svira solo Mudrosti je tražio, našao u stihu današnji poete nemaju tu sliku očajanje piju ruke pećkom griju da…

Bijeli konj

Odavno se znaju pravila šaha na kojoj poziciji je konj, a na kojoj dama, tko se gdje kreće na kockastoj ploči, tko ide ravno, a tko preskoči, pijuni imaju izbor jedan, nije puno al’ je vrijedan, kralj i kraljica ipak su u rodu paze da ne podmetnu jedno drugom nogu pravila se igre znaju, opkoli protivnika svojim umijećem iz nekoliko poteza do šah mat-a(prednost ima uvijek dama)

Sve je u oku promatrača

Smisao je spoznajni čin, koji olakša zemaljski hod – kad potonu lađe, a brku na vezu, šuplju, trulu, bace u vrtaču il’ guduru! Tko je ON? Već znamo, ksenofobičnog je stava, stihoklepac – imena koje rimuje u nastavku eseja. Ovdje je Riječ, o skrnavljenju pjesama bez srama, kulture, i digniteta. Po logici njegova Uma,( glupo je i slovo potrošit na ovakvog „ pernatog druga“), iz samo njemu znanog razloga navali na drugoga, drugačijeg stava – njemu je važno da nema partizana, a bori se sam sa sobom, ratuje hrabro! Al’…

Intertekstualna tijela

Imam dva tijela:  jedno za pokazivanje vani, drugo za unutra. Vanjsko tijelo je u kontrastu s kozmetičkim idealima. Na licu nema šminke,samo nadražena koža od tragova  pincete. Svojim oblikom vanjsko tijelo podsjeća na stijene, vrleti, morske valove, vrtače, spilje, gudure, klisure… Ima zemljane reljefe i boje. Mijenja proporcije od jutra do večeri. Od noći do dana. Kronološki se pomlađuje, nacrta osmijeh i pogled pomoću tempera, zavuče se u tanku svilu ili putenu viskozu, u voćne kupke i cvjetne  mirise. Na leđima rastu mladi četinari, na bedrima alge, a ruke su…

Jesensko žutilo

Šećeš li dragi istim stazama jeseni žute, dolaze hladni dani i orkanske bure, ne idi tamo gdje te više nema, postao si bijel u žutilu jutra, daljine sve su iste, imaju ruke, rubove i ceste, ne idi kroz stih i rime duge su noći još hladnije zime pjesme srce vode – ne plaši se ljubav kad je prošlost zove ti siguran budi u žutilu svome prazne su ti riječi i jeseni ove južine puhnu, trulež miris prati iz ljubavi tko mrzi, neka dušom pati

Zmaj

Noćas se nebo poderalo podrhtavao je svemir cijeli; pjesmu lom glasa prene kipti noć, vrije u morskoj mijeni bacakaju se ribe u plićaku ljuske ljeskaju, živom bljeskaju srebrn dukat oknom krene zmaj vatrenog ognja zijevne zabija u noć plamteće strijele padaju sive protkane mrene nebo se ljulja prepuno pjene jutarnja maglina nebo stere tvoji nebeski snovi dio su mene…

Nebesko platno

Čujem taj tihi don, don zvonki ton mog srca oči moje znaju nije Onzlatnim kistom slikao dugu ni platno tkao nitima sjaja, ne vidim anđeosku prugu – izvukao je nit što spaja žalac riječi gorkih saća, ostavio trag sipinog crnila, al’zvijezde žarom planuše točkice na nebu spojiše – Čujem taj tihi don, don, zvonki ton mog srca; azurno plavog svjetla oči moje znaju – tko je naslikao iluziju boja svijeta…

Linija tanka

Slušaš li glas njen, u srcu je raspeta prije nego ispališ rafal ubojitih riječi k’o puška napeta važi težinu njenu, ranit ćeš koga voliš zaći u zamku grijeha u jazbinu duše i tijela; tišinu šutnjom zapetu, što li će ostati od nje od zavjeta koji je dala – šapat nečujnog glasa? U kamenu je zapisana prigrli istinu, riječi spasa!

„Rajčice“

Bilo je ljeto. U vrtu sam jela rajčice sa suhim sirom, koji sam krišom ponijela. Rajčice su bile sočne: pošpricale su me. Boja njihova soka bijaše tamnocrvena. Kada sam u predvečerje došla kući, svi su uglas viknuli: -Krvava haljina! Gledali su me kao da sam ranjena. Tražili su na mojoj  bijeloj haljini ubode,ugrize. A ja sam se nasmiješila i prozborila: -Rajčice. Jela sam rajčice. Odmahnuli su rukom i do kraja večeri se pravili kao da ne postojim.

Dan kada smo odrasli

Bilo je u djetinjstvu nečega svečanog u sintagmi „živi kao carica Milica“. Žurili smo se stoga odrasti , pretjecali rijeke i mora, preskakivali visoke planinske vrhove. U svojoj mašti zamišljali smo zvukopisan i  slikovit svijet gdje  u krošnjama drveća kao voće rastu smijeh,radost i užitak. Cijelo to vrijeme nad nama je stršala surova ojezičena stvarnost , ali mi to tada nismo znali. Dani su nam prolazili u igri i beskonačnom slušanju epskih pjesama koje su nam kazivale naše bake. Premda umorne i stare od teškoga seljačkog rada, intelektualno i duhovno…

On je on

Mjesecu je ispupčeno okostat će krivo pasti duboko,puninu ispuni prepun sebevrhunac dosegne i jedan brojnoćima se svlači sloj po sloj postane nevidljiv, a opet svoj-Tamna strana zvijezde bockakotrlja se bačena bijela kockaon je jedan i ostati će svojispunit će sebe u isti broj… 

Nije nego, niti ego

Stalno putuje, stvara, slika, luduje od vremena nije u njemu se krije svekolika, svih oblika, opipljiva nije – očima se smije, misao oblikuje i svima je bliska al’ pronaći je nećeš ni pomoću viska, može ona svašta, poželjna i lijepa raskošnih oblina i vitkoga stasa, neee nije „ona“ žena nego je …

Ljeto je otišlo spavati

Ljeto je glatko proklizalo Kao jedrilica preko mora I za sobom je ostavilo Samo uspomene u jeseni. Raspalo se na stotine komada Koji, kada pogrešno složeni Daju jasniju i ljepšu sliku, Dorađenu maštom vremena. Ljeto čeka na dnu mora, Odmara se dok gleda Kako jesen zemlju preuređuje. I dok je borova iglica pala, Nošena na hladnom vjetru, Trepnuo sam, opet proživio ljeto.

Odlazak iz grada

Sunce koje je upržilo oslikalo nas je sve na betonu i asfaltu. Ovaj nas je grad sve zapamtio; iskačemo iz vremena. Naša je glupa mladost dio poezije ovoga grada, živi u vremenu kada je sve bilo lakše. Grad ne primijeti promjenu; on ostaje, mi odemo i naše čežnje, naše borbe, naše boli, male pobjede i snovi postanu vječni dio njega, ovih ulica kojima smo šetali svoje brige.

Netko uvijek prati

Skriveni po otocima, blogovima zaselcima i naseljima, neki u gradu Bogu dane kradu, prihvatili identitet novi, pseudonim i lijepo se kroji, na vašaru stiha mikrofon se klima, peru misli koje svatko ima, al’ razreda mnogo čak i svijest ima, naletila poplava ukoričenih  knjiga fenomen strašan, moral svima jača onima što korist imaju od tuđeg plača i na buvljaku mudrih knjiga ima ti što kradu, za tu siću što u džepu imadu, i još pišu o plagijatorima na potralu eh, gdje će im duša, ako su vjernici znaju da ih Bog…

Jedno cijelo dva su kraja

U noći neobičnoj um točke spaja, zvijezde roje nebo u kori zrelog nara – Čovjek gleda, traži izgubljen put do raja trag je uvijek isti, al’ pogled oka vara Vidi svoje zviježđe korakom prvim i zemlja, i nebo od silnih čuda vrvi – Plače li od bola, ili sreće – tko će reći, početak ide kraju, stazu treba prijeći Misao u glavi stalno negdje kruži – zapiše i pamti, um ga dobro služi – drvo krošnju širi, uvis grane pruži dani ljetu idu, sve su ljepši – duži Gleda čovjek…

4-5

Stavimo se u kutije, Kvadrataste spremnike Onda kada nam je dosta. Degradiramo se i pospremimo Jer živimo samo za noć Kada sanjamo budni I ništa nije stvarno. Zarobe nam srce demoni što plaze Po našim zapaljenim tjelesima. Ali ne, ujutro ništa ne postoji Jer svjetlo sve poremeti I zatvorimo se s demonima, Tko doživi još jednu noć…

Prerija

Probijaj se dalje i pati, čovječe bez zemlje, Čovječe bez svrhe i  cilja. Bez nade i ispunjenja. Crni indijanski ratnik, Uvijek u potrazi, uvijek nemiran Na ovoj širokoj nestvarnoj preriji. Samo je mrak tvoj jedini prijatelj, Njegovo nagrizanje donosi stvarnost. Ove noći moraš se još malo probiti. Da, pogledaj kako zvijezde sjaje I zatvori oči, to još nije ono tvoje.

Bol je prvo snivala pod valovima

Bol je prvo snivala pod valovima Lijepo ušuškana u morske struje     mirna i uspavana U podsvijesti i uspomenama ništa je nije uznemiravalo Ali na površini su dani postajali sve kraći, lišće je žutjelo i vjetar ga je raznosio da bi sletjelo i plutalo na sivoj površini mora     i ona se onda probudila kao vampir bila je mrtva     ali tako žedna i krvoločna Prvo je napupala kao točkica,     mala crna točkica na koju se nisam obazirao Bujala je i dan po dan me prerastala dok me nije…

Nesrećnost 1

Lako mi je zaboraviti na rijeke što vrebaju iz tvojih očiju i činjenicu da tvoja tuga nije toliko čvrsta kao integritet ljepote tvoga tijela. Nisam toliko prekrasan koliko ti plačeš, ionako, ne osjećam se baš prekrasno sada. ali, uglavnom, odakle ti takva ljepota u tebi, zašto nisi odvratna kao i ja? Ne možeš spavati i budiš se noću kao i ja? Nas sve samo previše toga dira i borimo se sa svakom suzom da bi je pretvorili u rijeke otkako znamo za sebe. Ali to se samo ljepota pretvara u…

KAD KIŠE UTIHNU

kad oblak posljednjisakrio bude sjenui kapi osušile zemljucrvenu od poljupca,tada i onda, kad tetrijeboviponovno skupili se buduu jatu nad stijenama našihsusreta,obući ću tuniku od paperjastihzora i krenuti ulicom do vratatvoje baštine, razgovarati sa kukcima koji navrijeti će poslijekiše i oluje, u njima tražiti milost,pitati ih za izgubljeno ime, uzetću list mirisnog jasmina, prevrnutipostelju gdje dočekivali smo erotikugrada, šećera…trebam šećera..osjećamda bol razbahatila svoja krilai cilja na moja slaba pleća…sve ostaje nedovršeno u zaboravuvrag neka ih odnese, kišurinegolih spolovila izruguju se svakomtko izdan bude….