Noćas se nebo poderalo podrhtavao je svemir cijeli; pjesmu lom glasa prene kipti noć, vrije u morskoj mijeni bacakaju se ribe u plićaku ljuske ljeskaju, živom bljeskaju srebrn dukat oknom krene zmaj vatrenog ognja zijevne zabija u noć plamteće strijele padaju sive protkane mrene nebo se ljulja prepuno pjene jutarnja maglina nebo stere tvoji nebeski snovi dio su mene…
Kategorija: Misaono
Nebesko platno
Čujem taj tihi don, don zvonki ton mog srca oči moje znaju nije Onzlatnim kistom slikao dugu ni platno tkao nitima sjaja, ne vidim anđeosku prugu – izvukao je nit što spaja žalac riječi gorkih saća, ostavio trag sipinog crnila, al’zvijezde žarom planuše točkice na nebu spojiše – Čujem taj tihi don, don, zvonki ton mog srca; azurno plavog svjetla oči moje znaju – tko je naslikao iluziju boja svijeta…
Linija tanka
Slušaš li glas njen, u srcu je raspeta prije nego ispališ rafal ubojitih riječi k’o puška napeta važi težinu njenu, ranit ćeš koga voliš zaći u zamku grijeha u jazbinu duše i tijela; tišinu šutnjom zapetu, što li će ostati od nje od zavjeta koji je dala – šapat nečujnog glasa? U kamenu je zapisana prigrli istinu, riječi spasa!
Gorostasi
Divim se umješnosti kojom život u džep stave. Tački kojom zaključe dane. Šta nesigurnom, što ne smije znati, ostane doli poslušati?
„Rajčice“
Bilo je ljeto. U vrtu sam jela rajčice sa suhim sirom, koji sam krišom ponijela. Rajčice su bile sočne: pošpricale su me. Boja njihova soka bijaše tamnocrvena. Kada sam u predvečerje došla kući, svi su uglas viknuli: -Krvava haljina! Gledali su me kao da sam ranjena. Tražili su na mojoj bijeloj haljini ubode,ugrize. A ja sam se nasmiješila i prozborila: -Rajčice. Jela sam rajčice. Odmahnuli su rukom i do kraja večeri se pravili kao da ne postojim.
Dan kada smo odrasli
Bilo je u djetinjstvu nečega svečanog u sintagmi „živi kao carica Milica“. Žurili smo se stoga odrasti , pretjecali rijeke i mora, preskakivali visoke planinske vrhove. U svojoj mašti zamišljali smo zvukopisan i slikovit svijet gdje u krošnjama drveća kao voće rastu smijeh,radost i užitak. Cijelo to vrijeme nad nama je stršala surova ojezičena stvarnost , ali mi to tada nismo znali. Dani su nam prolazili u igri i beskonačnom slušanju epskih pjesama koje su nam kazivale naše bake. Premda umorne i stare od teškoga seljačkog rada, intelektualno i duhovno…
Mundane i mudante
Našao se u glibu taštine prolazeći grudne putove i klisku među usjekline trouglastog krajobraza. Promatrao je dikobraza mjerkao ga lico mjerom zapažajući obraz i odraz. Dobrzao misaoni protok pjesničkog uskogrudja na dole i gore, unutra i van; desni i lijevi jezični izričaj…
O zavičaju
Šuštanj u malom gradu. Nije to lišće što pod vjetrom drhti. Šušte ljudi. Ne muče ih oči posustale pred snima. Nit’ što bora mudrost ne skriva. Najveća je briga kako mali grad šušti o njima.
On je on
Mjesecu je ispupčeno okostat će krivo pasti duboko,puninu ispuni prepun sebevrhunac dosegne i jedan brojnoćima se svlači sloj po sloj postane nevidljiv, a opet svoj-Tamna strana zvijezde bockakotrlja se bačena bijela kockaon je jedan i ostati će svojispunit će sebe u isti broj…
Nije nego, niti ego
Stalno putuje, stvara, slika, luduje od vremena nije u njemu se krije svekolika, svih oblika, opipljiva nije – očima se smije, misao oblikuje i svima je bliska al’ pronaći je nećeš ni pomoću viska, može ona svašta, poželjna i lijepa raskošnih oblina i vitkoga stasa, neee nije „ona“ žena nego je …
Ljeto je otišlo spavati
Ljeto je glatko proklizalo Kao jedrilica preko mora I za sobom je ostavilo Samo uspomene u jeseni. Raspalo se na stotine komada Koji, kada pogrešno složeni Daju jasniju i ljepšu sliku, Dorađenu maštom vremena. Ljeto čeka na dnu mora, Odmara se dok gleda Kako jesen zemlju preuređuje. I dok je borova iglica pala, Nošena na hladnom vjetru, Trepnuo sam, opet proživio ljeto.
Odlazak iz grada
Sunce koje je upržilo oslikalo nas je sve na betonu i asfaltu. Ovaj nas je grad sve zapamtio; iskačemo iz vremena. Naša je glupa mladost dio poezije ovoga grada, živi u vremenu kada je sve bilo lakše. Grad ne primijeti promjenu; on ostaje, mi odemo i naše čežnje, naše borbe, naše boli, male pobjede i snovi postanu vječni dio njega, ovih ulica kojima smo šetali svoje brige.
Netko uvijek prati
Skriveni po otocima, blogovima zaselcima i naseljima, neki u gradu Bogu dane kradu, prihvatili identitet novi, pseudonim i lijepo se kroji, na vašaru stiha mikrofon se klima, peru misli koje svatko ima, al’ razreda mnogo čak i svijest ima, naletila poplava ukoričenih knjiga fenomen strašan, moral svima jača onima što korist imaju od tuđeg plača i na buvljaku mudrih knjiga ima ti što kradu, za tu siću što u džepu imadu, i još pišu o plagijatorima na potralu eh, gdje će im duša, ako su vjernici znaju da ih Bog…
Jedno cijelo dva su kraja
U noći neobičnoj um točke spaja, zvijezde roje nebo u kori zrelog nara – Čovjek gleda, traži izgubljen put do raja trag je uvijek isti, al’ pogled oka vara Vidi svoje zviježđe korakom prvim i zemlja, i nebo od silnih čuda vrvi – Plače li od bola, ili sreće – tko će reći, početak ide kraju, stazu treba prijeći Misao u glavi stalno negdje kruži – zapiše i pamti, um ga dobro služi – drvo krošnju širi, uvis grane pruži dani ljetu idu, sve su ljepši – duži Gleda čovjek…
4-5
Stavimo se u kutije, Kvadrataste spremnike Onda kada nam je dosta. Degradiramo se i pospremimo Jer živimo samo za noć Kada sanjamo budni I ništa nije stvarno. Zarobe nam srce demoni što plaze Po našim zapaljenim tjelesima. Ali ne, ujutro ništa ne postoji Jer svjetlo sve poremeti I zatvorimo se s demonima, Tko doživi još jednu noć…
Vrag je mlad
Vrag je star pet tisuća godina, Ili samo dvadeset. Njegov osmjeh para noć, Njegovo meso zove na gozbu. ”Zarij zube u mene.” Te kosti. Ne mogu vjerovati kako si se savršeno formirala.
Prerija
Probijaj se dalje i pati, čovječe bez zemlje, Čovječe bez svrhe i cilja. Bez nade i ispunjenja. Crni indijanski ratnik, Uvijek u potrazi, uvijek nemiran Na ovoj širokoj nestvarnoj preriji. Samo je mrak tvoj jedini prijatelj, Njegovo nagrizanje donosi stvarnost. Ove noći moraš se još malo probiti. Da, pogledaj kako zvijezde sjaje I zatvori oči, to još nije ono tvoje.
Bol je prvo snivala pod valovima
Bol je prvo snivala pod valovima Lijepo ušuškana u morske struje mirna i uspavana U podsvijesti i uspomenama ništa je nije uznemiravalo Ali na površini su dani postajali sve kraći, lišće je žutjelo i vjetar ga je raznosio da bi sletjelo i plutalo na sivoj površini mora i ona se onda probudila kao vampir bila je mrtva ali tako žedna i krvoločna Prvo je napupala kao točkica, mala crna točkica na koju se nisam obazirao Bujala je i dan po dan me prerastala dok me nije…
Nesrećnost 1
Lako mi je zaboraviti na rijeke što vrebaju iz tvojih očiju i činjenicu da tvoja tuga nije toliko čvrsta kao integritet ljepote tvoga tijela. Nisam toliko prekrasan koliko ti plačeš, ionako, ne osjećam se baš prekrasno sada. ali, uglavnom, odakle ti takva ljepota u tebi, zašto nisi odvratna kao i ja? Ne možeš spavati i budiš se noću kao i ja? Nas sve samo previše toga dira i borimo se sa svakom suzom da bi je pretvorili u rijeke otkako znamo za sebe. Ali to se samo ljepota pretvara u…
KAD KIŠE UTIHNU
kad oblak posljednjisakrio bude sjenui kapi osušile zemljucrvenu od poljupca,tada i onda, kad tetrijeboviponovno skupili se buduu jatu nad stijenama našihsusreta,obući ću tuniku od paperjastihzora i krenuti ulicom do vratatvoje baštine, razgovarati sa kukcima koji navrijeti će poslijekiše i oluje, u njima tražiti milost,pitati ih za izgubljeno ime, uzetću list mirisnog jasmina, prevrnutipostelju gdje dočekivali smo erotikugrada, šećera…trebam šećera..osjećamda bol razbahatila svoja krilai cilja na moja slaba pleća…sve ostaje nedovršeno u zaboravuvrag neka ih odnese, kišurinegolih spolovila izruguju se svakomtko izdan bude….
VRLO JEDNOSTAVNO
ništa sablasno,sto put provjereno,i opet ponovljeno,ispijam talog crne,sjedim onako ukočeno,kroz staklo bježi pogled,prođe još jedno ljeto,grožđe zlati se na padinama,nas dvoje ubiremo mrak,nema tih riječi koje govore,ni pokreta što potvrđuju,pojeli nas vali nemira,ima li smisla kukanje,i vjerovanje u onu kakonada posljednja umire,naši puti izgubili su kompas,raspršilo se gladno sjeme,ništavilo stvarnosti nadvladalomaštanje o jabuci Božića,raspuklo se jaje uskršnjih dana,leptiri oblijeću rajski vrt divljine,u našim ćelijama zavladao muk,u osušenoj kori badema nađohsliku koja možda zna tekstovedavnih soneta…..
U ČETIRI ZIDA (POEMA)
onog ljeta, prerezaše vrpcu pupčanu,odvojiše od majke nju, zasvjetliše očiturobnog života, čuje se jauk, zazvonišeu daljini zvona…. U ČETIRI ZIDA otac zavolješe njene franze boje kestena,majka za nju ne nađoše puno vremena,postavljati pitanja zašto i zbog čega, svrhenije bilo nikada, Ona, je ubrzo prohodala,možda silom prilika, sa kukcima i zvijerimana vjetrometini, ostavljena…sama…. U ČETIRI ZIDA…….. ubrzo zaboraviše njenog lijepog imena,muško, možda trebala je biti, a životomžene, život preuzela, prelazeći stazu spreprekama, u crnilu nebeskih visina, uzaludboje duge dozivala, potpuno, obeshrabljenana ledini sudbine zaostajala, ne vidjevši nigdjenikoga, umivajući se rosom pelina,…
Šaptao mi deda
Od ranog detinjstva, šaptao mi deda.Dobrota sine to je mera, ljudskosti svih.Svi smo mi Božija deca.Što kradu čari života i pretoče ih u stih. A verovao sam ja, ta deda valda zna.Pa stariji je on, a ja mladi konj.Jer ćud je čudna kada stariš ti.Za smisao života, tad se uhvatiš. Problema nikad dosta, dok si mlad bereš bostan.A onda se kraju približiš i shvatiš.Da uzalud nije bilo i vidiš.Kad pokolenje je novo stiglo. U amanet ostaviš, nasljedniku se odužiš.Rečima Svevišnjeg, što odabra baš tebe.Da sećanje ne pere i svakim danom,…
BAŠ ŠTETA
Bila bi šteta da neka šetnja ostane neotšetana I neki zagrljaj besmisleno dug bez nas da ostane Volim te da se ne izgovori, prešuti, proguta i samo pogledom klizne preko poda I sav smijeh i sreća i tuga Možda šala, nekad nježna, nekad gruba Neka pijana noć, suluda, umorna jutra Osjećaj i želja da ne postoji sutra Šteta bi bila da ne sjednemo na pločnik, rame uz rame, u ruci možda pivo Tek lagani dodir, topao, slučajan i mek Susret neki treperav da se ne desi šteta bi bilo Neko…
Rauf Faik – детство (Cover/Remake ) by Tihy
Ti si šutjela one noći Nisi htjela ništa govorit Tišinom si mene htjela ubit I ranjenog me pustit da živim Srce reče: „ daj!“ On je loš to znaj Zlu se ne predaji On ti nije taj Nakon nas ništa više nije isto Gledam naše mjesto Pošto znam da Kad malo bolje razmislim Tebe voli tolko Ne boli sad tolko Dok sjedim u stanu U mraku i vračam stare filmove Pamtim svaki sat Pamtim svaki tren Pamtim svaki dah Znam te napamet Ti mi reče znaj Za nas je kraj…