Pjesnik sa šibicama

Misli u umu slaži, riječi srcem važi tišina sobe il’ groba, uskrsenja rane svjetlost duše gasne u peharu laži voštanica zebe k’o suza topla kane Svjetlost crninom i mrakom posti smrznu se kosti u hlad glava padne crv otrese zemlju i na suncu svane to što čovjek sanja, mrtve ne gane Sile život kroje, bez spoznaje venu smisao dobrote zavežu u mrenu slijepa tišina lijeva zidom k’o vlaga u epitafu riječi ostavi stopama traga

Most

Odjekuje korak prolaznosti i kamen gradi veze postojanja tko je gost, čovjek il’ most Voda što ispod svoda ga ljubi, zna njegove patnje, o njemu pišu pjesme i šapuću ljubavi tajne  Savladao dubinu, vezanih ruku vriskom nemoći u virove pada cijenu udvostruči ćutljiv splavar Tiha, ukroćena žedna tokom iz ruke pije,  prolazi kraj grada divlje vrijeme u ruhu pitomom u krugu nevidljivo nebom vlada prelije rubove zamišljenog sklada opori lica i naličja polja i livada A most, ponosno spaja dvije strane ljubi korake duša i njihove tajne pripijen uz dvije…

Most

Ne govorim o mostu od kamenja i stenja, ni od gvožđa i čelika iz modernih vremena. To ćuprija nije koju prolaznost menja. Ipak, svih prolaznika čuva urezana imena. To nije most koji obale dve spaja, svrha mu nije narode da miri. Most postojanja svetove da razdvaja, a ne vidike preko horizonta da širi. Ali voda teče pokraj tih večnih stubova, tiho i sporo, gnostički tražeći svoj put. Ne znajući šta je čeka preko rubova hvata se za niti koje kroje tog mosta skut. Umesto kobnog pada u ponor prazni postaje…

Izrasti iz neznanja

Ne veži se za suzu iz oka ledene vrhove ću prijeći sigom otkinuti riječi sroka ogoliti mržnju ljubav doseći Bešumno zrakom orao kruži glatke su litice, a vjetar južni visove tišine s krilima združi sudbina samoće krik je tužni Rasparaše nebo oštre kandže srce krišom zaplakaše, slijede grabljivice kapljice krvi svježe strijele odapinju misli bijedne Pod krilom pulsira svijet, nebo je vječna tajna –  da bi razumio let, izrasti iz neznanja

Dnevnik

Čuješ li zvono dragi? svetost podneva, požuri, imaš još vremena zapeti vlastitim jedrom, otplovit polove i zemlju u mržnji  svojoj, isprazni džepove od kamenja, ako su ti  Ikarova krila U Sunce ne gledaj  – strah od pada i leta? visina ne zapovijeda! Ispravljaš krive Drine vremena, radi kao te volja, sloboda je u okovma kova oko misli zapetljanih podne je u svetosti dana a ponoć već otkucava…

Kokošinjac moga doma

Kokošinjcu moga doma s radošću su koke nesle, u njemu mir je vlado nitko – nikog nije klao, jarebice i fazani  lasice i ćurani šetali su pokraj koka pjevalo se iz šumarka ptičjim pjevom od uranka a i lija repa duga u dvorištu je bila druga, zbog nje oroz nije plako’ u dvorištu je sretan zemlju zagrebao kad bi svoju  koku zaskočio! Meni ova slika osta’ i nek’ je jer u kokošinjcu moga doma nije bilo niti mržnje niti bola!

Pola u jednini

Vrijeme namješta zemlju k’o jastuk prije spavanja, pod glavom kamene tišine utroba bučno ključa – vrije čovjeka razum plače i smije se nejaki smo  sad –  k’o i  prije nebo  prisvojeno okom skriva vješte zamke uma izabereš misao volje svoje prisvojiš  k’o da je  tvoje uzmeš početak istog kraja istog pitanja –  onda i sada  tko si ? što si? Čije je more šuma trava, jeli u  čovjeku mudrosti,  da podarenim zemaljskim putovima vlada htio bi i nebo pokoriti mišlju vaga dobra i zla – uzaludna nada od nje se…

Zolja

Ne padam na ukuse loše dragi izaberi što te volja, bila zolja Madam Bovary ili Jean-Paul Sartre biraj likove i siguran text uvrstit klasike, siguran je gest – glavni lik treba bit bez ega, samozatajan tajanstven i svoj bez crvenog tepiha i vatrometa vidljivog repa kišnih kometa

Most, rijeka, voda i luk svoda

Slabe ruke slabih ljudi jake su u pravednosti jake ruke malih ljudi čvrsti stupovi života slabe ruke jakih ljudi slaba spona tijela i uma jake ruke jakih ljudi razmeću se snagom slab um slabih vrlina oslanjat će se na razum jak um jakih vrlina razlikovat će istinu od neistine, doživljeno od doživljaja, racionalno od iracionalnog, znanje od ne znanja, zamka koja je jedino vidljiva izvana, iznutra je važna za spoznaju koju istina ne treba dokazivati nego samo pokazati vidljivo i očigledno, što laž pokušava skriti ispod uma uz pomoć limitiranih…

Alfa vučica

Ima očnjake kao ti, ženka vučica bira alfa mužjaka bez straha gusta dlaka i podlaka sa zagrizom oslobođenja od zvuka ispričanog pročitanog, zapisanog; slab mužjak, krade zalogaje – vučici u oči gleda podvijenog repa iznošenog oronulog krzna ni na mjesec ne zavija više pogled mu izvire iz mraka (od straha) kad lišće i sjena zašušti, još tiše u jazbinu se zavuče i ništa više..

Bila sam…

Bila sam  kap kiše na tvom kišobranu, kolaž-papir u tvojoj mapi, puce na tvom baloneru, mala kazaljka na tvom ručnom satu, kakao u tvojoj šalici toploga mlijeka, svjetlo  u tvojoj noćnoj svjetiljci, tinta u tvom nalivperu… Bila sam sjaj  sunca u  tvojim očima. A  ti si onda neku drugu vodio pod rukom ispod kišobrana, stvarao joj šarene papirnate  svjetove, oblačio u svoj kremasti  baloner da ne ozebe , putovao s njom kroz vrijeme, ispijao s njom topli kakao pored  noćne svjetiljke te plavim nalivperom ispisivao najljepše riječi podarene od sunca.

Vrijeme

Nesvjesni vremena koje odlazi u nepovrat poput bijele pamučne loptice maslačka nošene vjetrom. Gubimo ga, čekajući promjene, tuđe i svoje zrelosti… Gubimo i prihvaćajući manje od onoga što zaslužujemo. Gubimo i sebe u kolotečini života zarobljeni između neuzvraćenih ljubavi, nedovoljno plaćenih poslova, zaglibljenih u nižim društvenim slojevima i nemogućnošću za reći DOSTA! A vrijeme ne čeka na nikoga od nas, nesmiljeno, sebično prolazi pored nas otimajući nam kormilo života, izmičući nam tlo pod nogama. Vrijeme je poput kazne za nas vođene srcem, niskim strastima i besciljnim putnicima. Stoga, već danas…

Pepeljuga

U čahuri novog dana ostala je nit moja i sva nadanja o ovom svijetu  koji sam  tkala! Zašto žive od tuđeg, bola shadow tijela moga, poznajem svaku stopu stiha svoga – pričekat ću da isprobaju svi cipelu i vidimo jeli noga moja, maćeha svojim kćerima odreže prst da bi stigle do trona,  biti nadahnut riječju,  hodat svjetlom stazom čovjek mora Obuti tuđe cipele misao je spoznaje tereta života na putu koji duša kuša, darove neba Višnji daje – uzmi srcu kad ti treba al’ ne uzmi dijelove tijela ni tajne…

Pogrešna nota

O draga, pošla si za tugom ispjevati je želiš, duše nota svjetlo iznutra, ne vidiš put od mraka, stope u mjesečinu uroni, nek’ kamenje drago zasvijetli, spotakla si se o stih i sad te muče riječi, u početku svi  odsviramo pogrešnu notu jedino pitanje je, pišeš li sada okom  srca svog, Lola draga!

Dramaturginja

Ona  živi  u  dijatopičnom  svetu: u  samoći i tišini povezuje knjiške likove sa spoljašnjim   zvukovima,slikama  i pokretima, proučava ih i tumači, bavi se njihovim stanjima, ponašanjem i  rečima.  Nasuprot tome, povremeno  posećuje  mesta gde se okuplja   puno ljudi, gde različiti karakteri i profili ličnosti   umuju i dogovaraju se oko stvaranja jedinstvene umetnine.  Pridružuje im se sa svojim idejama i predlozima, pokazujući  im  sve ono šta je stvorila u svojoj samotničkoj vokaciji… Uglavnom je nevidljiva, nečujna i neprimetna. Od njezinog  iscrpnog  teksta s mnoštvom beleški, fusnota,analiza i objašnjenja  režiser…

Kamen

Sjedi i odmoriumoran si putniče,reci što te mori?bat srca čujemzvijezdama se vodišu procijepu noći svijetle snove lovišsjedi putniče, odmoritu sam, stijena živau djeliću menebit je svakog bića;srca kamenih imaali past će kiša, a cvijet promoli glavuizmeđu mog krilazaklon čvrstog tijela,krhkog cvjetnog bilaOdmori se putniče,I planine se umoreod vremena i kiša –zaplaču, al’ srceje veliko putničei kad kamenom putove poploče …

Na putu do uspeha

zaklinjem se da na putu do uspeha neću sumnjati u sebe neću gubiti vreme neću kružiti niti ću kosmos optužiti za greške koje sam pravim na putu do uspeha neću da se pravim neću zločince da slavim neću mozak svoj da hranim lažnim samo istina me snaži svaki dan prilika da se gradi na putu do uspeha ne postoji prepreka koju neću ukloniti samo tebi Bože ću udovoljiti

Ljetni zvjezdan

Gdje je glava tulipana, svukoše joj drugovi perjanicu , jeli  sokolica u kukavičjem gnijezdu prebira jaja ?  muči je gologlavi sup, zaštitnik grada Što ju to spaja sa ovim bijelim svijetom strah  od visine nema,  lovi iščijano perje kiti se nakiti  okiti, tuđim leti  perom Lijepa kata, ljetni zvjezdan, miris srca čista,  baci kamen bez grješna djeva uzdignutog  velebnog stiha

Razum

Kidat’ će te, gristi grepsti na kalemu tvome gdje se svjetlost rađa, natopljena krvlju britka oštrice mača Božje sluge , što li traže iznutra tihi glas misao važe dok uobliče lik, naravi jednina osmisliš biće svoje, čitaj knjige! Dan…dva ili vječnost cijelu ? zavisi o liku i obliku koji nosiš, za koju ulogu krojaču godiš ako si skrušen i Boga moliš ojačat ćeš brzo, ako iskreno voliš…

Klepeću lepeću

Lepeću krila, u procjepu vremena slučajni susret oka skinuo povez, slagalica sljubljena u zlatni rez proporcija iluzije otkrivenja riječ kristal pahulje oblikuju dlana vez Vrijeme je putnik iz sraza zvijezda ljubi, kad ga ljubiš, gubi kad ga gubiš na stazi iskušenja produži mu let u zamahu krila, stupica misaonog lanca, kratak i dug je put paradoksa nisi vanzemaljac nit’ stranac staza je uvijek ista, čovjek je postao-ostao nepoznata slagalica