Popusti, kažu.
Umukni, kažu.
Začepi više ta usta, kažu.
Jesi poludjela? Prekini toliko razmišljati, kažu.
Nemoj biti živčana, kažu.
Smiri se, prekriži te noge, kakva ti je kosa, ovo se više ne nosi, izgledaš neispavano, lijena si, troma si, debela si, ružna si, i sve fine poslastice i romantizmi koji idu uz ove delikatese____
A ja bih samo da budem JA.
Svoja JA.
“Pod oblacima da ležim i zurim u svemoć” JA.
“Nemirna” JA.
“Bolesna” JA.
“Raščupana, neuredna, demode” JA.
“Umorna, iscrpljena” JA.
“S nepravilnostima na tijelu darovanim od Boga” JA.
“Maleno, povodljivo, ružno pače”, JA.
Pa kad me vidiš na ulici da me zaista prepoznaš. Da me pogledaš i ugledaš. Možda da sebe u meni vidiš, pa nekim čudom u ovom bjesnilu suosjećaš. Pa da prepoznaš i odraz samoće i ispraznosti riječi u onim riječima koje izbacujem rafalno iz sebe. Pa da vidiš da previše razmišljam i kad bih trebala i kad ne bih trebala jer sa stotinu osjećaja se borim. Da vidiš mir u mojem bjesnilu. Da vidiš moj obrambeni sjedilački gard. I valove neukrotive u kosi. I odjeću koja viče “obgrli me”. I snove u neispavanoj glavi. I bijeg od obaveza u obliku nerada. I tijelo ispisano životnim tragovima kao najveće umjetničko djelo.
Jesi li me prepoznala?
Želiš li sa mnom na kavu?