KAD KIŠE UTIHNU

kad oblak posljednjisakrio bude sjenui kapi osušile zemljucrvenu od poljupca,tada i onda, kad tetrijeboviponovno skupili se buduu jatu nad stijenama našihsusreta,obući ću tuniku od paperjastihzora i krenuti ulicom do vratatvoje baštine, razgovarati sa kukcima koji navrijeti će poslijekiše i oluje, u njima tražiti milost,pitati ih za izgubljeno ime, uzetću list mirisnog jasmina, prevrnutipostelju gdje dočekivali smo erotikugrada, šećera…trebam šećera..osjećamda bol razbahatila svoja krilai cilja na moja slaba pleća…sve ostaje nedovršeno u zaboravuvrag neka ih odnese, kišurinegolih spolovila izruguju se svakomtko izdan bude….

VRLO JEDNOSTAVNO

ništa sablasno,sto put provjereno,i opet ponovljeno,ispijam talog crne,sjedim onako ukočeno,kroz staklo bježi pogled,prođe još jedno ljeto,grožđe zlati se na padinama,nas dvoje ubiremo mrak,nema tih riječi koje govore,ni pokreta što potvrđuju,pojeli nas vali nemira,ima li smisla kukanje,i vjerovanje u onu kakonada posljednja umire,naši puti izgubili su kompas,raspršilo se gladno sjeme,ništavilo stvarnosti nadvladalomaštanje o jabuci Božića,raspuklo se jaje uskršnjih dana,leptiri oblijeću rajski vrt divljine,u našim ćelijama zavladao muk,u osušenoj kori badema nađohsliku koja možda zna tekstovedavnih soneta…..

U ČETIRI ZIDA (POEMA)

onog ljeta, prerezaše vrpcu pupčanu,odvojiše od majke nju, zasvjetliše očiturobnog života, čuje se jauk, zazvonišeu daljini zvona…. U ČETIRI ZIDA otac zavolješe njene franze boje kestena,majka za nju ne nađoše puno vremena,postavljati pitanja zašto i zbog čega, svrhenije bilo nikada, Ona, je ubrzo prohodala,možda silom prilika, sa kukcima i zvijerimana vjetrometini, ostavljena…sama…. U ČETIRI ZIDA…….. ubrzo zaboraviše njenog lijepog imena,muško, možda trebala je biti, a životomžene, život preuzela, prelazeći stazu spreprekama, u crnilu nebeskih visina, uzaludboje duge dozivala, potpuno, obeshrabljenana ledini sudbine zaostajala, ne vidjevši nigdjenikoga, umivajući se rosom pelina,…

Šaptao mi deda

Od ranog detinjstva, šaptao mi deda.Dobrota sine to je mera, ljudskosti svih.Svi smo mi Božija deca.Što kradu čari života i pretoče ih u stih. A verovao sam ja, ta deda valda zna.Pa stariji je on, a ja mladi konj.Jer ćud je čudna kada stariš ti.Za smisao života, tad se uhvatiš. Problema nikad dosta, dok si mlad bereš bostan.A onda se kraju približiš i shvatiš.Da uzalud nije bilo i vidiš.Kad pokolenje je novo stiglo. U amanet ostaviš, nasljedniku se odužiš.Rečima Svevišnjeg, što odabra baš tebe.Da sećanje ne pere i svakim danom,…

BAŠ ŠTETA

Bila bi šteta da neka šetnja ostane neotšetana I neki zagrljaj besmisleno dug bez nas da ostane Volim te da se ne izgovori, prešuti, proguta i samo pogledom klizne preko poda I sav smijeh i sreća i tuga Možda šala, nekad nježna, nekad gruba Neka pijana noć,  suluda, umorna jutra Osjećaj i želja da ne postoji sutra Šteta bi bila da ne sjednemo na pločnik, rame uz rame, u ruci možda pivo Tek lagani dodir, topao, slučajan i mek Susret neki treperav da se ne desi šteta bi bilo Neko…

Rauf Faik – детство (Cover/Remake ) by Tihy

Ti si šutjela one noći Nisi htjela ništa govorit Tišinom si mene  htjela ubit I ranjenog me pustit da živim Srce  reče: „ daj!“ On je loš to znaj Zlu se ne predaji On  ti nije  taj Nakon nas ništa više  nije isto Gledam naše mjesto Pošto znam da Kad malo bolje razmislim Tebe voli tolko Ne boli sad tolko  Dok sjedim u stanu U mraku   i vračam stare filmove Pamtim svaki sat Pamtim svaki tren Pamtim svaki dah Znam te napamet Ti mi reče znaj Za nas  je kraj…

Pokora

Neprolivenim suzama zalijevam trnje što razdire nutrinu i peče krvareći nemir u rijeku stihova koja mi venama teče. Nevidljiva hodam korakom tišine okovana u vlastitoj sjeni. Ne, ja ne plačem! To život plače u meni.

OBRISI

kome da šapnembol, davno izgubih pojamo vremenu,od naših trenutakaostali su tek obrisi,ponekad isprani u rijecibez povratka,ostadoh usidrena, okamenjenana pragu kuće bez broja,ulici bez imena,tražim u snovima, naprežemosjetila, silno želimpronaći onaj dijamantpretvoren u živo biće,nedostaje mom duhu u satimazime, tko rekao bi da to je moguće,vani noćni zrikavac dosadnjikavoudara ritam,čuju ga oni pripadnicidrugog svijeta pa komentirajuuvredljivo i strašno,nisam ja jedna od tih,žalna sam, kivna na svoj ponos,možda otišao je gospodin zvanAmor, pobjegao od strništa i boli,i neće se nikada više pojaviti,pokucati, nazvati svoju ribicu,možda dajem mu i za pravo,sjedit ću i dalje u…

NADMOĆ MODRINE

teško je odmaknuti seod ulice šarenih persona,prtljage zahrđene na vremenu kad znala samizgovorite tek dvije riječi,žudim prisječajući se šetnjiu danu svjetlosti, mojesvjetlosti satkane u obrisimamodrine plićaka, tamo gdjemorski konjici i sirene slavilisu ljetni solsticij, sada vrištimnemoćna, teških udova, mokrekože, ništa više ne ide meniu korist pa ni zaveslaj vjetrićakoji odlučio se poigrati sa sparinom,skidam moje stakleno povećalo,trudim se očima bez dodatakauzeti bogatsvo modre pjene,plave tišine pošumljenih strana,imam tu moć, bez suvišnihpomagala zaspati u koljevci onogšto inspirira ženu za trenutkezabilježene u pjesmi noćnih krilaca…..

USAMLJENA

USAMLJENA u danu, u pjesmi,ručku i kocki šećera,kava hladna, gorkabez priče, oprana i nedaje dojam da to napitak je koji spašava, izbavlja,mučim se, okrećem glavu,tražim riječ, osmijeh,odlazim u ribolov aliništa na vidiku, ni ribeni ostvarenih želja,fontana zasušena, kovanica nigdje, mojčovjek odlazi svojim poslom,ja usamljena na tromeđiživota, smrti i onog najboljegšto zove se sredina….

Atom

Tebe zove moja bol Izranja kao olupina Iz noćnih mora I šapuće mi Pogledaj me Držiš me za ruku I vodiš kroz Fragmente svijesti Ne vidim ti lice Pogledaj me U sjeni nereda U sjemenu zlaDijamantna je soba ogledala Tu atom dobrote sja Pogledaj me

Peh svoje sreće

Sam si sa sobom I sjena sama nestane U dubini noći i nemaš moći Čekaš da bol sama od sebe prestane Čekaš me? Rekla je „Tako je“ Reko je Od tad nema je Nestala Prestala voljeti Jeste da ta istina bolna Mora se prihvatit Dobro se sjećam odlaska moga od nje Rekla je „krivac si“ Ohladila je prva Šta tu mogu ja Ona bila je moja mrva Više nije sad Dobro se sjećam bio je listopad Sa velike visine na kojoj sam bio s njom Ovo je veoma dug pad…

ŠAPTAČ GOLUBOVIMA

jedne kišne subote,upoznah tihog starca,zapeo mi za oko, ni samane znam kako i zašto,nosah sa sobom moj digić,volim slikati i ptice, i stabla,i kišu , i sunce, i nebo i zemlju,kad nešto zaželim, to i ostvarim,približih se pulskom parku imenaGraza, gledam te umiljate očiispod staromodnih naočala,sjedi nagnut na jednom grmuu jednoj ruci drži komad starog kruha,na ramenu poskakuje golub, guče i guguče,u krilu ostatak jata, kljuca po mrvicamabijelim, a on, legenda našeg grada,ne obazire se na škljocanje mog fotića,na znatiželjne poglede ljudi, ne osjećani krupne kapi vremenske nepogodena svojoj trošnoj odjeći, njegova kožanaučila na okrutnost,…

SAVJEST

SAVJEST ja i tvoja savjest,i božji neki glas,jesam li ja čovjekili samo žena kojavjeruje, sluša svaku tvoju laž,kima glavom kaoda potvrđuje istinu,a ona isparila s jesenjommaglom u pravcujužinastih naplavina,pa onda i gubim razum,sve za tebe i zbog tebe,ne želim te izgubit iopet tonuti u mislimacrne sofe, hej ti, frajeru, druže,ne, nema govora da obraćam se gospodinu jerti prkosiš bez grižnje,ponavljaš nedjela bez ispovjedi,tjeraš po svom nahođenjui glumiš sveca, ignorirašmene, moj ponos, i sve onošto zapisano je u školjci odrastanja,ja, pokušavam zadržati tebe,prijeći kamen spoticanja i čunjevekoje postavljaš vrijeđajući mi pamet,gene, bitak i sve što kruni mebogatstvom,ostaješ jadan, poput ofurane…

POSEBNIM KOLOSJEKOM

Trzam se, gori pod petama, želim da stignem na ovaj, samo ovaj vlak koji vozi posebnim kolosjekom, ispričavam se, nemam vremena za kupnju karte, vozit ću se besplatno, znam brate, kužiš ti to, loša su ova prokleta vremena otuđenosti i krvoprolića, gadosti, nepravde i gorčine, ali opet tješim se, nisam sama, ljudi, halloooo…nisam sama, vi ste tu, sa mnom na istoj liniji koja vodi do granica bez žice, do pustinja bez pijeska, ma nema više brige, pobjeda naša je ma šta tko od jedinki nezrelih i nedoraslih mislio pisao i…

DINAMIKA

DINAMIKA otvoriš dušuna sva vratai prozori da govore,ni propuh ne škodii odašilješ svoje muke,tjeraš vraze i vještice,na lomaču s crnim mislima,svjetle zrake umotaš ulaticu svojih bedara išibaš naprijed, puštajućirijeku da govori jezikomslobodnih signala,zemlju potičeš na izmjenetopline i hladnih talasa,a mi, sirotani, gdje smou toj bijednoj priči nazvanojHRID KOJU NITKO NE VOLI,češkamo se, gacamo u vodibez izmjene, ne želimo shvatitibit problema, ostajemozatočenici letargije, patnici u patnji,čuvari u neznanju i izjeda naskocka zvana domino efekat….

Ljubav

Mnogi se zapitaju, sta je to ljubav? Ljubav je ono sto se ne moze lahko opisati, ljubav je ono sto ne mozes da zamislis. Maloljetan sam djecak, ali znam sta je ljubav. Ljubav je kada “ISTINSKI” volis nekoga, toliko jako da si uz toga “nekoga” u trenucima najgorim, u trenucima najboljim. Oh, ta divna skola. Mjesto u kojem sam upoznao svoju “najbolju” prijateljicu, kad kazem najbolju onda mislim to. Razloga sto je bas ona “najbolja” ima mnogo, previse, najvise. Tako vam govorim, nije bitno koga volite, bitna je kolicina te…

NEPOZNATA

da li je potrebnorazmišljati,optuživati,snositi krivicu,samo zato jerodjednom onaje za njega nepoznata,nepostojeća,izblijedila u magli,nestala u širokom dijapazonu,imala strahovitu moću dugoj, isrcrpljujućoj igrii ostala pobjednica,za tu heroinu kasnijih vremenaznalo se reći da nedostojna jebila svog imena, zbog svoječudne i neprihvatljive premise,zbog divlje i strasne naravi,tko će ga znati, ima li smislavraćati je, držati na nišanu kadona utekne iz svake klopke,neuništiva je poput opjevanogkorova, predviđaju joj duboku starost,a nepoznata zauvijek ostaje u neposrednojblzini i uvali rođenja…

PRAVO NA ŽIVOT

oni su oni, ne dvoje,ne dvije,oni su hrabri od najhrabrijih,ljubavnici, jednaki po spolu,oni koje svjetina razapinje,a ne shvaća zašto i oni ljube,osjećaju miris kože, imajuerekcije, orgazme u tišini,zašto strah, skrivanje izaduginih boja, zar sunce moraih sklanjati od znatiželjnikabolesnih predrasuda, mržnjei kamenovanja, oni su strastveni mangupi,lavljeg srca, njihove usne posjedujuvlažnost epitela potrebnih daproradi zahrđao vulkan,je li pobogu ovo moderno doba,jednako za kurve, one nježnijegimena, je li vrijeme da strah od osudepadne uzaborav, a sreća osvanena obzoru ranog jutra,je li njih dvojica mogu prestatigutati suze zbog krivih natpisa,uzeti sebe u zajednički zagrljaj,koga više more…

PLJUNUTA JA

gledam tu ženu,dolazi mi često u snovimaproganja svojim mislima,tamo negdje bez igdje ikoga,u svom filmu zamišljena,,,pljunuta ja…. kako joj priči, boga više ne pozna,tko stao joj na prsište i opekao jagodice,ludi, kose čupa, nosi čarape mrežastih niti,zajebana, ludih manira, nebom upravljazemlju ljubi i o njoj nešto neprestano švrlja,jao, koje li koincidencije, je li baba, dama ili,,,,,pljunuta ja….. uobražena do bola, vole je prokleti muškarci,tijelo skladno ne poznaju je godine,igra se ubojice, klauna i sviračice harfe,sluša šapat jeseni, u proljeće s kišom plače,razgovara u snu sa mnom, jedinica kao, a nije,dive…

DOBRI MUŠKARCI

gdje li ste se skriliima li vas igdje jošili zauvijek prošla suvremena kad otkinuliste uz put mirisnu ružu,kad bez srama na rendesdošli ste sa stručkom đurđevka,svojoj voljenoj na daljinu odaslaliKupidovu strijelu, a ona, onaje istog trena porumenila,bila njoj neka neugodaal na srcu toplina,za te su muške glave slovilii oni kavaliri što pjevali su pod prozoromnajdraže, skrivali se negdjeu grmu poput mačka kad ide u lov,Ooo, svijetu moj, koga da pitam,ima li takvih uzoraka na lageruili ja još uvijek živim u nekim čudnimvremenima što izgubiše se pod paučinomtavana, teško dobijam informacije,nitko me ne sluša,smatrajući valjdakako biti dobar…

Pozdrav iz Dublina

Sam. Na svježem oceanskom vjetru drhtim dok vrtim pet eura među prstima. Sitniš sitan poput pijeska pod nogama. Ne razmišljam, ne brinem kako ih razvući kroz tjedan. Jadna trampa za pola sata života. Izdresiran radit i šutit dok tijelo neposustane. Ništa vam to nije teško prijatelji, samo ponižavajuće. Putovati svijetom trbuhom za kruhom. Smeće za smeće. Gledam dok hodam po nečijoj tuđoj, napuštenoj plaži. Nasukan u Irskoj poput ovih praznih limenki kole. Tu, na rubu Europe, promaknut iz izbjeglice u izgubljenog, skrivenog u sobi malo većoj od kreveta. Ništa to…