ISPLAČI SE

isplači se srce,i ti ženo na koljenima,isperi uspomene u suzi,pusti noći da odvede tena osamu pored mora,isplači se i ti željo pusta,neka ječi pjesma izmučenihusta,neka glas drhti u jecajima,ništa nije vrijednočuvati tamogdje mu mjesto nije,nikad ni bilo,i nije to čudo o kojempraše se staze,dižu se vali,znam sutra već dignut će seduga i zrakomblještat će zvijezdetugu zamijenit će sreća u buketuđurđevka,duša olakšana citirat ćenapjeve kolibrića, a svijet?ma koga briga za masu masona,isperena zikva, hladna u vatrikamina tješit će tebei spasiti od urokaCrnog vraga i žene mumrske Sotone žerave

SAGA O TRAGICNOJ LJUBAVI

( SKOLSKOM PRIJATELJU: HVALA ZA NIZ GODINA PODRSKE, DOBROTE I PRIJATELJSTVA. Tvoja N. I.GODINE SNOVIDJENJAOnih godina, Proljece je neprestano trajalo,uselilo se u aleje, u sume , u Njihova srca.S Proljecem je i vrijeme kao zacarano stajalo,nije se cula ura da se mice ili kuca. Oni su osjecali opojnost cudnih zanosa.Proljece je za Njih zidalo bajkovite dvorce;u mladim dusama, ono nesto– duboko se rodilo,zivotne staze im do neba, do zvijezda vodilo. Nisu se budili, zivjeli su snovidjenja.Vjerovali su da ce vrijeme zbog Njih zauvijek stajati,po Njima, Verona je prozvan onaj gradic…

PROMAŠAJ

već neko vrijeme,brojim bobice,iglice,zrnca pijeska,kroz rukuprolazevlati trave,djeteline,kosa opala,vidljiva prazninana tjemenu,i ne znam kogamogu okriviti jersasvim očito,promašila sam,ciljnu ravninu,broj sjedišta u vlaku,ledinu predviđenusamo za zaljubljene,a ja, naravno, samo svojai nikad drugačija,ishitrena,impulsivna,zajebana,navrat, nanos,pa šta bude,no, ovog me putapuknulo bez povikada stanem, odmorim,sad snosim posljedice,do kada,neću da znam,bit će kako bude,natalna karta prepunaje trigona…

KAD KIŠE UTIHNU

kad oblak posljednjisakrio bude sjenui kapi osušile zemljucrvenu od poljupca,tada i onda, kad tetrijeboviponovno skupili se buduu jatu nad stijenama našihsusreta,obući ću tuniku od paperjastihzora i krenuti ulicom do vratatvoje baštine, razgovarati sa kukcima koji navrijeti će poslijekiše i oluje, u njima tražiti milost,pitati ih za izgubljeno ime, uzetću list mirisnog jasmina, prevrnutipostelju gdje dočekivali smo erotikugrada, šećera…trebam šećera..osjećamda bol razbahatila svoja krilai cilja na moja slaba pleća…sve ostaje nedovršeno u zaboravuvrag neka ih odnese, kišurinegolih spolovila izruguju se svakomtko izdan bude….

U NAŠOJ DOMENI

U NAŠOJ DOMENI osjećam snažan vjetar,prstima masira leđa,gura i daje poticaj kao nekad,čudim se i molim svim svecima,neka ostane onako, jako,čvrsto, ugravirano u srcima,zapisano u našoj domeni,oboje svjesni, napretka većegu odnosima naših bića ne smijebiti ali priznajem lijepo je povremenootkriti crni mrežasti veo i osjetitiblagi poljubac na usnama mojim,vratiti se u vrijeme sazrijevanja,mladenačkih snova i maštanjau kojima preskakali smo obručesrcolikih oblika, otkidali laticebijelih tratinčica, hodali u zanosu,živjeli nepatvoreno dok ostataksvijeta sumnjičavo propitkivaonaše namjere,nismo se htjeli smesti tjerajućisvoj inat, umirivali oluje, sada isušilo se more, u talogumulja ostali su samo naši koraci….

Festivali (vazda bili)

Dubrovačke Ljetne Igrei na španjuletimaljetne igre djece Grada davale se ljetimai na dvoru i u Dvorui na tvrđi i po morukafetariji, na Peskarijiu Pilama, na Svetoj Marijimi smo statirali i dirigiraligoste razvodiliKolumbom brodiliigrali svoga Dunda i Skupai tete Fani i dundo JupaLjetnih Igara djeca što voleSkupa u vrtu Muzičke školei Dunda na Placi rekviziteri“maloj od kuvijerte” Marovoj Perisvih sedamdeset godišta skupaFestival dunda Hamleta, Skupa *Sutra 25.08.2019 zatvaraju se jubilarne 70-te Dubrovačke Ljetne Igre. Poželimo im još bezbroj sretnih obljetničkih ljeta:)

VRLO JEDNOSTAVNO

ništa sablasno,sto put provjereno,i opet ponovljeno,ispijam talog crne,sjedim onako ukočeno,kroz staklo bježi pogled,prođe još jedno ljeto,grožđe zlati se na padinama,nas dvoje ubiremo mrak,nema tih riječi koje govore,ni pokreta što potvrđuju,pojeli nas vali nemira,ima li smisla kukanje,i vjerovanje u onu kakonada posljednja umire,naši puti izgubili su kompas,raspršilo se gladno sjeme,ništavilo stvarnosti nadvladalomaštanje o jabuci Božića,raspuklo se jaje uskršnjih dana,leptiri oblijeću rajski vrt divljine,u našim ćelijama zavladao muk,u osušenoj kori badema nađohsliku koja možda zna tekstovedavnih soneta…..

CRVENI PIGMENT

rjedak, a tako očit,primjetim ga na kilometre,uvijek se vrti i sapliće o noge,škaklja na osjetljivim mjestima,a ja ponosna, jasna kad o njemugovorim i pišem, držim ga okovrata u ogrlici koralja, mirišemu latici tulipana, predajem sečarima crvenog balona i vjetrenjačikoja izaziva čuđenje, drugačija je,neponovljiva, hrani se vatrom ljubavi,i tako od malena, sladila se crvenimbombonima, plesala u sandalicimaboje trešanja, u kosi vrpca jarkih obruba,još samo da mogu sjesti za volan crvenog ferarija i pojuriti u svijet gdjesve treperi i okićeno je kapima vrelekrvi, a ljubav u slovima označavapobjedu dobrih vibracija….

BAŠ ŠTETA

Bila bi šteta da neka šetnja ostane neotšetana I neki zagrljaj besmisleno dug bez nas da ostane Volim te da se ne izgovori, prešuti, proguta i samo pogledom klizne preko poda I sav smijeh i sreća i tuga Možda šala, nekad nježna, nekad gruba Neka pijana noć,  suluda, umorna jutra Osjećaj i želja da ne postoji sutra Šteta bi bila da ne sjednemo na pločnik, rame uz rame, u ruci možda pivo Tek lagani dodir, topao, slučajan i mek Susret neki treperav da se ne desi šteta bi bilo Neko…

Rauf Faik – детство (Cover/Remake ) by Tihy

Ti si šutjela one noći Nisi htjela ništa govorit Tišinom si mene  htjela ubit I ranjenog me pustit da živim Srce  reče: „ daj!“ On je loš to znaj Zlu se ne predaji On  ti nije  taj Nakon nas ništa više  nije isto Gledam naše mjesto Pošto znam da Kad malo bolje razmislim Tebe voli tolko Ne boli sad tolko  Dok sjedim u stanu U mraku   i vračam stare filmove Pamtim svaki sat Pamtim svaki tren Pamtim svaki dah Znam te napamet Ti mi reče znaj Za nas  je kraj…

Zimski vjetar

Na malom gradskom otoku uvenuše svo cvijeće. Što im se dogodilo, nitko reć mi neće. I sije sunce satima, I spušta se kiša, ali nijedan mali cvijet prirodu ne usliša. Dok na sivoj livadi,  u hladu ispod hrasta, ne zapuše zimlji vjetar i stabljičica nasta. Danas se pod hrastom bijela tratinčica kreće; Na malom gradskom otoku raste novo cvijeće.

Ne traži od mene ljubav

Ne traži od mene da ljubav ti dam u očaju svome kad me poželiš. Riječi lažne teže su od grijeha, trenutak obmane za nevinu dušu tek slaba utjeha. Srce moje željno je da luta. To nemirno srce ne daj da sputa sumorna sjena. Ne traži od mene da postanem žena od koje ćeš požudno krasti toplinu u noćima hladnim kad ostaneš sam. Dok nevjeru svoju slobodom ćeš zvati, ne traži od mene da ljubav ti dam.

OBRISI

kome da šapnembol, davno izgubih pojamo vremenu,od naših trenutakaostali su tek obrisi,ponekad isprani u rijecibez povratka,ostadoh usidrena, okamenjenana pragu kuće bez broja,ulici bez imena,tražim u snovima, naprežemosjetila, silno želimpronaći onaj dijamantpretvoren u živo biće,nedostaje mom duhu u satimazime, tko rekao bi da to je moguće,vani noćni zrikavac dosadnjikavoudara ritam,čuju ga oni pripadnicidrugog svijeta pa komentirajuuvredljivo i strašno,nisam ja jedna od tih,žalna sam, kivna na svoj ponos,možda otišao je gospodin zvanAmor, pobjegao od strništa i boli,i neće se nikada više pojaviti,pokucati, nazvati svoju ribicu,možda dajem mu i za pravo,sjedit ću i dalje u…

NADMOĆ MODRINE

teško je odmaknuti seod ulice šarenih persona,prtljage zahrđene na vremenu kad znala samizgovorite tek dvije riječi,žudim prisječajući se šetnjiu danu svjetlosti, mojesvjetlosti satkane u obrisimamodrine plićaka, tamo gdjemorski konjici i sirene slavilisu ljetni solsticij, sada vrištimnemoćna, teških udova, mokrekože, ništa više ne ide meniu korist pa ni zaveslaj vjetrićakoji odlučio se poigrati sa sparinom,skidam moje stakleno povećalo,trudim se očima bez dodatakauzeti bogatsvo modre pjene,plave tišine pošumljenih strana,imam tu moć, bez suvišnihpomagala zaspati u koljevci onogšto inspirira ženu za trenutkezabilježene u pjesmi noćnih krilaca…..

Tišina

Mjesečina raspliće dodire svoje, u boje noći potonule sjene. Duboko nebo progutat će vrijeme dok zvijezde trepere kroz tvoje zjene. Ne govoriš ništa, a tvoja ljubav tako glasno kroz kožu mi ječi i poljupci tvoji koračaju smjelo, a ja ih pratim i ne trebam riječi. Mislima svojim ogrni me nježno jer hladno se jutro primiče, slutim i dan će razbiti ovu tišinu. Pusti još malo da s tobom šutim…

Troje

Ja te ne čujem u statici Ne razumijem u smijehu Jasno vidim u strahu Nešto mi kola žilama i Liči na tebe i mene Smrdi na suze Miriše na očaj Još me ne vidi, još ga ne prepoznajem Već  te volim Već te ljuljam i nasmijavam Nekako smo sami u sobi Sav si crven i zovem te milo Zovem da ne dolazim na posao Još te sanjam Izgledaš kao ja Opet smo to mi, drugačiji Nećeš me moći zagrliti Nema mjesta Između nas troje

Grabežljiva

ništa me nije slomilo kao pet sekundi samo tebe u kadru crvena kosa do ramena crveni ruž tvoj vrat i znam tko te vodio kući kome si se bacila oko vrata grabežljiva kakva jesi koga si pogledala ispod obrva i ubola usnama tanka kakva jesi kome si šaptala na uho vadila košulju iz hlača takva kakva jesi a ja nisam i nikad me ništa nije slomilo kao pet sekundi tvoje ekstaze jer ljubavne igre one ne vide i nikad neće moći…

UDAHNI

udahni miris divljeg jasmina,pogledaj svjetionik u noćii reci samo one čarobne,neka budu male ali iskrene,udahni ispod površine,obogati ogrlicu srebrom školjke,ostavi je za dar ženi što ostavljenasjedi kraj ognjišta, tuga joj saveznik,udahni ono najljepše u jutru,najjači komadić noćne plazme,skupi poene, trebat će ondadok najmanje budeš se nadao,sve sakupljeno ostavi na njenimgrudima na svečanosti jeseni,tada stvorit će se jezero u kojem ugledat ćeš nešto nalikženi…..

NEMIRNA

nemirna kao srna uplašena, poput izvora za olujnog nevremena, nemirna, danima i vjekovima, budućnost o tome pojma nema, samo čovjek bez imena što hrabrost zaboravio u zavežljaju uspomena, sada kasno je, ne pomaže suza iskrena, ni traženje oprosta, kajanje teška je pjesma u kamenu zatočena…

Ona zna odgovore

Jaki Sine Božji, Ljubavi besmrtna, Koga mi, što lica tvoga ne vidjesmo, Grlimo po vjeri, i samo po vjeri, Štujući gdje kadri dokazati nijesmo; ona zna sve odgovore ne možeš imati sve to je  da umreš i ja ću biti zadovoljan svi se pale na nju  imat ćemo brdo sjećanja ovo je naša  tajna ne ono što pamtimo iz knjiga publika je bila oduševljena obećaj da mi to nećeš učiniti daljine su strašan mamac kužim da izlaza ima, ima tu patine, emocija, priča, ima svega kad vatra sretne vatru mora…

ZBOG LJUBAVI

zbog nje ratovali, tukli i napadali,onda odjednomposustali, smirilistrasti, zabili mačeveo kamen,tko bi to opisati znao,naslikati smio kad ljubav jeto, meta patnji i prokletih suza,psovki i razbijenih čaša,od kad je vijeka i svijeta,otkad Rajski je vrt postao Đavolje polje,ljubav padala je ničicepod jezikom mržnje i bluda,s razmacima ponekih mirenja,kad zapuhali su neki drugi vjetrovi,zamirisali tamarisi, u polju smilje,kad zasvirala je Božja himna,iz usta poletio golub mira,tada ljubav postade vladaricavelikih i snažnih, zbog njenihčini zanjihalo se grmlje, javili sepjetlovi u dolasku dana,mlada spustila preko glave bijeli veo,na ruci pozlatio se prsten vjernosti…

SAVJEST

SAVJEST ja i tvoja savjest,i božji neki glas,jesam li ja čovjekili samo žena kojavjeruje, sluša svaku tvoju laž,kima glavom kaoda potvrđuje istinu,a ona isparila s jesenjommaglom u pravcujužinastih naplavina,pa onda i gubim razum,sve za tebe i zbog tebe,ne želim te izgubit iopet tonuti u mislimacrne sofe, hej ti, frajeru, druže,ne, nema govora da obraćam se gospodinu jerti prkosiš bez grižnje,ponavljaš nedjela bez ispovjedi,tjeraš po svom nahođenjui glumiš sveca, ignorirašmene, moj ponos, i sve onošto zapisano je u školjci odrastanja,ja, pokušavam zadržati tebe,prijeći kamen spoticanja i čunjevekoje postavljaš vrijeđajući mi pamet,gene, bitak i sve što kruni mebogatstvom,ostaješ jadan, poput ofurane…

U SMIRAJU JUTRA

sjedeći u staroj sofiprepunoj čežnji i uspomenana vremena kad znala sam i mogla,gledam u trenutak koji ne dolazi,koji pobija želju i križa nadolazeće,ubija u meni tračak nade,ruga mi se, to nedjeljno jutro,ismijava mene, staru usidjelicu,prepušta da izjedam se jerpamet nije na tanjuru,oko mene šute licemjeri,isčuđavaju se ,nenavikli na trenutak u kojemugašena i prazna, ne primjećujemčovjeka bez krvi, putnika bez torbe,sjenku bez imena,teško probavljam nametnuto,snalazim se tek u iskrenimdetaljima, zato zora ostat će skamenjenado neke slijedeće ure i nekogdrugačijeg jutra u kojemnaći ću rosom poškropljeni stih,stranicu ispisanu zanosom kojiliječi nemire i tugu,pustit ću tadaonu moju…