Kategorija: Ljubav

isplači se srce,i ti ženo na koljenima,isperi uspomene u suzi,pusti noći da odvede tena osamu pored mora,isplači se i ti željo pusta,neka ječi pjesma izmučenihusta,neka glas drhti u jecajima,ništa nije vrijednočuvati tamogdje mu mjesto nije,nikad ni bilo,i nije to čudo o kojempraše se staze,dižu se vali,znam sutra već dignut će seduga i zrakomblještat će zvijezdetugu zamijenit će sreća u buketuđurđevka,duša olakšana citirat ćenapjeve kolibrića, a svijet?ma koga briga za masu masona,isperena zikva, hladna u vatrikamina tješit će tebei spasiti od urokaCrnog vraga i žene mumrske Sotone žerave

( SKOLSKOM PRIJATELJU: HVALA ZA NIZ GODINA PODRSKE, DOBROTE I PRIJATELJSTVA. Tvoja N. I.GODINE SNOVIDJENJAOnih godina, Proljece je neprestano trajalo,uselilo se u aleje, u sume , u Njihova srca.S Proljecem je i vrijeme kao zacarano stajalo,nije se cula ura da se mice ili kuca. Oni su osjecali opojnost cudnih zanosa.Proljece je za Njih zidalo bajkovite dvorce;u mladim dusama, ono nesto– duboko se rodilo,zivotne staze im do neba, do zvijezda vodilo. Nisu se budili, zivjeli su snovidjenja.Vjerovali su da ce vrijeme zbog Njih zauvijek stajati,po Njima, Verona je prozvan onaj gradic…

već neko vrijeme,brojim bobice,iglice,zrnca pijeska,kroz rukuprolazevlati trave,djeteline,kosa opala,vidljiva prazninana tjemenu,i ne znam kogamogu okriviti jersasvim očito,promašila sam,ciljnu ravninu,broj sjedišta u vlaku,ledinu predviđenusamo za zaljubljene,a ja, naravno, samo svojai nikad drugačija,ishitrena,impulsivna,zajebana,navrat, nanos,pa šta bude,no, ovog me putapuknulo bez povikada stanem, odmorim,sad snosim posljedice,do kada,neću da znam,bit će kako bude,natalna karta prepunaje trigona…

U NAŠOJ DOMENI osjećam snažan vjetar,prstima masira leđa,gura i daje poticaj kao nekad,čudim se i molim svim svecima,neka ostane onako, jako,čvrsto, ugravirano u srcima,zapisano u našoj domeni,oboje svjesni, napretka većegu odnosima naših bića ne smijebiti ali priznajem lijepo je povremenootkriti crni mrežasti veo i osjetitiblagi poljubac na usnama mojim,vratiti se u vrijeme sazrijevanja,mladenačkih snova i maštanjau kojima preskakali smo obručesrcolikih oblika, otkidali laticebijelih tratinčica, hodali u zanosu,živjeli nepatvoreno dok ostataksvijeta sumnjičavo propitkivaonaše namjere,nismo se htjeli smesti tjerajućisvoj inat, umirivali oluje, sada isušilo se more, u talogumulja ostali su samo naši koraci….

rjedak, a tako očit,primjetim ga na kilometre,uvijek se vrti i sapliće o noge,škaklja na osjetljivim mjestima,a ja ponosna, jasna kad o njemugovorim i pišem, držim ga okovrata u ogrlici koralja, mirišemu latici tulipana, predajem sečarima crvenog balona i vjetrenjačikoja izaziva čuđenje, drugačija je,neponovljiva, hrani se vatrom ljubavi,i tako od malena, sladila se crvenimbombonima, plesala u sandalicimaboje trešanja, u kosi vrpca jarkih obruba,još samo da mogu sjesti za volan crvenog ferarija i pojuriti u svijet gdjesve treperi i okićeno je kapima vrelekrvi, a ljubav u slovima označavapobjedu dobrih vibracija….

Ne traži od mene da ljubav ti dam u očaju svome kad me poželiš. Riječi lažne teže su od grijeha, trenutak obmane za nevinu dušu tek slaba utjeha. Srce moje željno je da luta. To nemirno srce ne daj da sputa sumorna sjena. Ne traži od mene da postanem žena od koje ćeš požudno krasti toplinu u noćima hladnim kad ostaneš sam. Dok nevjeru svoju slobodom ćeš zvati, ne traži od mene da ljubav ti dam.

Mjesečina raspliće dodire svoje, u boje noći potonule sjene. Duboko nebo progutat će vrijeme dok zvijezde trepere kroz tvoje zjene. Ne govoriš ništa, a tvoja ljubav tako glasno kroz kožu mi ječi i poljupci tvoji koračaju smjelo, a ja ih pratim i ne trebam riječi. Mislima svojim ogrni me nježno jer hladno se jutro primiče, slutim i dan će razbiti ovu tišinu. Pusti još malo da s tobom šutim…

udahni miris divljeg jasmina,pogledaj svjetionik u noćii reci samo one čarobne,neka budu male ali iskrene,udahni ispod površine,obogati ogrlicu srebrom školjke,ostavi je za dar ženi što ostavljenasjedi kraj ognjišta, tuga joj saveznik,udahni ono najljepše u jutru,najjači komadić noćne plazme,skupi poene, trebat će ondadok najmanje budeš se nadao,sve sakupljeno ostavi na njenimgrudima na svečanosti jeseni,tada stvorit će se jezero u kojem ugledat ćeš nešto nalikženi…..

nemirna kao srna uplašena, poput izvora za olujnog nevremena, nemirna, danima i vjekovima, budućnost o tome pojma nema, samo čovjek bez imena što hrabrost zaboravio u zavežljaju uspomena, sada kasno je, ne pomaže suza iskrena, ni traženje oprosta, kajanje teška je pjesma u kamenu zatočena…

Jaki Sine Božji, Ljubavi besmrtna, Koga mi, što lica tvoga ne vidjesmo, Grlimo po vjeri, i samo po vjeri, Štujući gdje kadri dokazati nijesmo; ona zna sve odgovore ne možeš imati sve to je  da umreš i ja ću biti zadovoljan svi se pale na nju  imat ćemo brdo sjećanja ovo je naša  tajna ne ono što pamtimo iz knjiga publika je bila oduševljena obećaj da mi to nećeš učiniti daljine su strašan mamac kužim da izlaza ima, ima tu patine, emocija, priča, ima svega kad vatra sretne vatru mora…

zbog nje ratovali, tukli i napadali,onda odjednomposustali, smirilistrasti, zabili mačeveo kamen,tko bi to opisati znao,naslikati smio kad ljubav jeto, meta patnji i prokletih suza,psovki i razbijenih čaša,od kad je vijeka i svijeta,otkad Rajski je vrt postao Đavolje polje,ljubav padala je ničicepod jezikom mržnje i bluda,s razmacima ponekih mirenja,kad zapuhali su neki drugi vjetrovi,zamirisali tamarisi, u polju smilje,kad zasvirala je Božja himna,iz usta poletio golub mira,tada ljubav postade vladaricavelikih i snažnih, zbog njenihčini zanjihalo se grmlje, javili sepjetlovi u dolasku dana,mlada spustila preko glave bijeli veo,na ruci pozlatio se prsten vjernosti…

sjedeći u staroj sofiprepunoj čežnji i uspomenana vremena kad znala sam i mogla,gledam u trenutak koji ne dolazi,koji pobija želju i križa nadolazeće,ubija u meni tračak nade,ruga mi se, to nedjeljno jutro,ismijava mene, staru usidjelicu,prepušta da izjedam se jerpamet nije na tanjuru,oko mene šute licemjeri,isčuđavaju se ,nenavikli na trenutak u kojemugašena i prazna, ne primjećujemčovjeka bez krvi, putnika bez torbe,sjenku bez imena,teško probavljam nametnuto,snalazim se tek u iskrenimdetaljima, zato zora ostat će skamenjenado neke slijedeće ure i nekogdrugačijeg jutra u kojemnaći ću rosom poškropljeni stih,stranicu ispisanu zanosom kojiliječi nemire i tugu,pustit ću tadaonu moju…