Katedralna svijeća

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Promijenila sam dane za sate mraka,
snažno sam se stisla u taj raspored
jer sam ostarjela baka bez braka,
jer već godine mi nose svoj osobni red.

Pitam se o noćima, pitam nebo noćno
od kojega doživljavam sjajno ushićenje
svaki put kad obuzme me nadahnuće moćno
jer se tada događa mi ono slavno uhićenje:

kao zarobljena svom ljepotom, padam,
nestajem tajanstveno gore, na vidiku
svima koji slave Život za koji se nadam
da me baca kao s lanca, kao svoju sliku

da se nauživam tog prostranstva i nasitim
svom divotom pomrkloga beskraja,
da si stihovima onaj Sjaj podmitim
od kojega svijetli Katedrala moga kraja.

Ne govorim ti o ljubavnicima u svijetu
čija igra zbog te tajne svoje tijelo prati
pa se dive sami sebi kao noćnom cvijetu
samo zato jer ih ono Svjetlo na postelju vrati

makar oni možda nikada se nisu voljeli;
nekako se mire sa svim dnevnim nesrećama,
ali nisu svjesni ponoćima da su se ogoljeli
radi svoje žeđi za romantičnim Svijećama

i da pomrčine jesu one noći kada traže
u svom rasporedu vrijeme pokajanja,
vrijeme svog opuštanja kada duša im ne laže
ni o sreći, niti o bogatstvu postajanja

jer to samo ovo Svjetlo može dati
koje bliješti u beskrajnim mrklinama
i u miru debelome kada se ne pati
ni zbog čega, samo za dubinama

što se često nalaze tu, ispod tašte površine,
ispod tanke i otporne, svakodnevne kože.
Tada ova Katedrala emanira kroza tmine
plamenje od kojega se ljubavnici lože,

od kojega gore moje pritajene kosti stare
da bih jutrima pokrenula se kao mlada;
duhovne mi vatre raspirivanje podare
uskrnuća duše s tijelom koje u slobodi vlada.
04.03.2017. 00:48

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting