U snu ukamenjen
Usnit ces san gdje graditelj bit ces.
Moci ces zdanja cudesna da stvaras,
obale vodâ beznadja da spajas
i sve sto na javi krisom ti se snilo,
postat ce djelo zivo.
Iz sebe ces mislju znojnom isticati,
u kamen se rijecju klesanom slivati.
Tebe kamen htjet ce zedno upijati,
i jedno nad drugim brizno cete bditi
u nedogled.
Beskrajnost svoda zaparat ce lukovi,
izvit ce se u vis vitki gorostasi,
zanjemit ce voda i zastati teci,
utihnut ce hukovi i nemira talasi,
od ljepote.
A ti ces pozeljeti tim mostom prijeci,
neimarstva svoga dotaci tlo.
Sa obale tuge do one druge
bez osvrtaja na kobi zlo,
sreci uteci u zagrljaj.
Sve, samo to ti dato biti nece.
Jer, sve dok se od jave u snovima skrivas,
nikada od iluzije do kraja otrijeznjen,
ostat ces tek sanjar sa maskom na licu,
pod licem svojim pravim,
u snu ukamenjen,
zauvijek.