Click to rate this post!
[Total: 0 Average: 0]
You must sign in to vote
Osipa se zimska noć nad tvojim krovom. Jesen je već odavno prošla i novembar jedan. On je ostao zarobljen zauvijek u četiri zida. Još uvijek tako hladno je, kao u sjećanju a pod usamljenom strehom doma, u kom si čekao kad ću pred tebe lomna kao staklo stati, skupljaju se mali vrapci ozeblih krila. Posmatraš me u šutljivom iščekivanju, u očima ti se ogleda hiljadu riječi koje opet nećeš reći znajući da ti poznam govor grudi iz kojih uzimam tišinu da je poremetim samo dahom sa usana što u plamenu groznice gore. Sasvim blizu mi ,mirišeš na novembar i jesen u mojoj kosi kroz koju zavlačiš prste. Znam koje su ti strepnje i šta bi se s lakoćom pokidalo na ramenu mome kad bih samo jednu riječ provukla kroz ovu noć u ovoj kojoj novembar traje. Znam, dok mi potiljak miluješ i pogledom po mom licu pišeš žudnju kud bi se ptice razletjele kad bih se usudila da ti kažem: Zamrači ovu odaju. Sakrij me! Utaji me u svoje oči. Gledat ćemo se tim sjajem. Ja tišinu s tobom volim i taj izraz za ljubav kojeg samo ti bez riječi znaš da nađeš.