jos uvijek trazim
neke uske staze
poplocane sirokim pogledima
sa domacinskim okusima vina
mirise brzo napustenih
od duvana ustajalih soba
izlaske sunca
u koracima usamljenosti trazim
visokih stiklih noge
sto nikad nisu izcurile
iz ociju pogleda vjecitog zednika
sto vise nema kud da krene
iz ove od snova blesave glave
jos uvijek trazim ljude
sebi ravne
berace fantazija
kojima zvijezde
nocu sluze
kao zrcala ostavljenim
starim damama
jos uvijek me gledaju po glavi
kao u zdenac budalastinama
kao da se sva glupost ovog svijeta
istkana od suprotnosti
razasula po ovim sjedim vlasima
jos uvijek mislim da sam netko
neki covjek koji moze svojim umom
zaustaviti vlak
koji ti moze po potrebi
ubiti ili uljepsati dan
jos uvijek ne vjerujem u znanost
jos mi je ravna zemlja oslonac pijanim nogama
jos mi u vinu ljubav zacakli
jos se odazivam kad slucajno zazovu
sa mopeda kad skliznem
frajera u koznoj jakni