Jesen, vjetar i nebeski slikar

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Jutro je bilo svježe i odisalo skladnošću. Jesen probuđena, umjetnički raspoložena, namignula je nebeskom slikaru, izabrala kistove dugih zlatnih niti i rosne kapi. Hoće li biti žarke, ili blijedo žute zavisilo je, o količini toplote koju je sama dodavala bojama, u još bujnom lišću razigranih krošnji.
Željela je raskoš, žudila za izobiljem roda i ploda, čuvala stranice listopada i studenog da ih vjetar prebrzo ne okrene, prelista. Tražila je smisao između svih sićušnih detalja postojanja. Znala je važnost davanja i uzimanja i vješto vagala plodove na svakom stablu, ne bi li svi sudionici pod nebom imali boštvo topline, ljubavi, okusa, slada- danjeg zlatnog i srebrnog noćnog kupanja.
Osjećajnost i nježnost crpila je korijenom i podizala u srce krošnje. Oker je posebno čuvala u izboranoj kori stoljetnog hrasta u tajnom nevidljivom pretincu. Bio je to svojevrstan obred prije upotrebe te svete boje. Znala je kako ljekovito i umirujuće djeluje na prirodu i preobražaj. Pod njenim umjetničkim prstima plamtjele su boje, svaka postane živa u promjeni. Omjer tuge i radosti pod njenim pronicljivim okom bili su smisleni i djelovali opijajuće.
Vjetar vragolast, još dječački raspoložen uživao je u raznošenju rosnih kapljica i mirisa zrelog voća. Odvajkada igraju istu igru, ali svaki put je drugačija, posebna kao i njihovo prijateljstvo. Jesen zanesena svojim umjetničkim darom zaboravi na vrijeme i ostaje poduže u svom raskošnom izdanju. Morao je čekati, a strpljivost mu nije jaka strana. Iz dokonosti igrao se šeširima, plavim i crnim uvojcima, podizao suknje, zavirivao pod kutije, tresao zrelo voće, šaputao lišću, provjeravao peteljke i grančice koliko su gipke i savitljive. Pripremao se da okrene novu stranicu i postane virtuoz u svom poslu. Gledao je Jesen u čarobnom slikarskom ateljeu i odlučio opuhati ushićenje na svom puhačkom instrumentu, koji nije uvijek svima po volji ni po melodiji, jakosti ni tonalitetu. Znao je kako će probuditi Jesen iz njenog stvaralačkog zanosa. Zapuhao je snažno da su se zatresle krošnje i stabala. Jesen se trgnula i postala sjetna, boje su se razlile i kiša je počela padati, pogledala je nebeskog slikara i duboko udahnula. Napravila je sjajan posao. Njene slike bile su u očima svih, na svim poljima i šumama, selima, gradovima – zadovoljno se nasmiješila. “Vrijeme je za džez,“ pomislila je i ruku pod ruku s vjetrom krenula u nove pustolovine. Znala je, samo on će proći kroz osjenčane zemljine putove – povukla se iza sjene i stala uz nevidljivu os. Vjetar je nastavio put gdje je Jesen odložila kist i okrenula novi list!

Leave a Comment

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting