ISPOVIJED JEDNE ŽENE

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Planinski vjetar mrsio je njenu kosu
dok je stajala tu na morskoj hridi,
odsutnog pogleda negdje na pučini.
Nije primijetila moj lagani hod,
ni čula tiho škripanje žala,
pod mojim nogama,
samo je njena haljina lepršava
šumila nekim pucketavim tonom
što ga je vjetar nosio na pučinu.
Stajao sam očaran licem njenim
pokriveno pramenovima kose,
nije ni primijetila moje prisustvo.
Htjedoh izgovoriti nekoliko riječi
još uvijek očaran njen ljepotom,
tad se okrenula, naši se pogledi sreli,
i vidjeh lice njeno, onako tugaljivo,
i čuh tihi pozdrav stidljiv, sjetan.
Nastavila je govoriti šaptom,
kao u nekom monologu,
a ja, nisam uspio otpozdraviti,
samo sam kimnuo glavom
u znak da je pratim.
Dok je pričala svoju ispovijed,
u zraku je titrala neka gorčina,
njene riječi bile su bolne,
lice joj se grčilo, suza je kapnula,
sve razumio nisam,
stajao sam okamenjen njenom ljepotom.
Kad je odlazila kao sjena,
plaha i tiha,
u mom uhu još su odzvanjale njene riječi –
hvala.
Još dugo sam stajao tu,
i slagao mozaik njenih riječi,
što su mirisale
na nesretnu ljubav.

17 thoughts on “ISPOVIJED JEDNE ŽENE

  1. Dobro jutro Dinko!
    Tužna,ali preljepo, slikovito ispričana priča sa emocijama koje kao da lebde i stoje u grču u isto vrijeme.
    Pozdrav i osmjeh vam ostavljam:))

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting