Irem from Rub’ al Khali

[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

( ljubav i smijavice )

Onda kad me pogledaše njene oči,
kad ne mogoh više odoljeti grešnoj čežnji,
onda kad me opiše njene smijavice
njena me topla duša grijala kao povjetarac sa Svete Gore, a dvije vjeđe kao anadolske dimiskije
posjekoše grešna stvora.

Ljubav me dotače nježno kao krilo šumske grlice,
zaječa u sutonu nejač ljudska,
aman , aman,
te jeseni grešne oči zavolješe gledati njeno lice.
Aman, aman, aman, aman.

Kad mi ljubav iz njenih grudi u dušu nagrnu
onda za savjet upitah nju,
moju voljenu upitah tada za spas.
Umrijeh ti od uzdisaja silnih kad se rađa sunce –
rekoh joj;
Umrijeh ti od uzdisaja silnih kad se suton niz goru na dušu navali,
i kad nebom zvijezde opletu utjehu za izgubljene,
voljena moja Irem,
moj grade od hiljadu stupova
umrijeh ti od ljepote silne.

Usnio sam čudan san,
usnuo sam slavuje koji pjevati zaboraviše,
usnuo sam leptire koji letjeti zaboraviše,
aman, aman,
čitave božje noći mojom dušom su željni ptići uzdisali.
Aman, aman, aman, aman.

Noćas su na tvoje cvijeće sletjele krijesnice malešne,
nježnost u očima prede duši tananu košulju.
Usnio sam čudan san na tvojim grudima,
voljena moja Irem.

Ona se primače, moja voljena, tada meni,
moja mila koju voli moja duša;
Ona mi šapatom odgovori tada,
ona što je ljubih,
ona što je ljubim,
ona tada šapatom reče meni:
„On uzdiše ja mirišem,
on me sanja ja mu dišem,
aman, aman,
on mi pjeva ja ga njišem.
Aman, aman, aman, aman.“

( Grijesi i zarovi )

U grijehu sam ti do koljena, ljubavi moja,
jednom tužan rekoh njoj;
„I ja, mili!“ –
čuše vrbe.

Noćas sitan osmijeh prinesi, dragi, grijehovima mojim,
u kose mile tri zara ti vežem:
zeleni zar da mi duže živiš,
plavi da te bolje skrijem,
crveni da me lakše nađeš,
aman, aman,
da me više želiš.
Aman, aman, aman, aman.

Po mojoj slabosti posadi grijehe najstarije,
u noći izusti tiho moje ime,
po mome poštenju jedno tiho jezero,
u moje oči naspi dva bistra slapa što grme,
o struku mome nek tvoje milovanje pjeva,
dženneta i tako moje oči vidjeti neće,
džehennema barem mojoj gladnoj duši dajte!
Galiota lađi!
aman , aman,
odvažna pastira da nebo pridrži.
Aman, aman, aman, aman.

( Kajanje i stare vjetrenjače )

Da ja znadoh kako ljubav tvoja boli
ne bih tvoje lice milovao divno.
Ah,
da ja znadoh kako tvoja rijeka teče
planine bih svoje uz nju svu noć dovlačio,
ogradio bih ti polja nemilice.

Pustinju Rub’ al Khali bih po cvijetu brižno posipao,
sve dinu do dine;
suša da zavlada vrtovima rajskim,
dervišku bi halju pleći prigrlile
pa neka mi sude smijavice nježne,
pa neka mi sude tvoje usne, draga.

Da ja znadoh dokle tvoja ravnica doseže
nebom bih oblak kišan dozivao
da ti po pustarama potopim čardake,
aman, aman,
pa bi zaplakale vodenice stare što ti oči mame.
Aman, aman, aman, aman…

Da ja znadoh koliko tvoja nježnost veže,
ah, Irem,
ja bih se uz tebe na vrijeme privio,
umro bih sa gradom dok su cvale ruže.
Da ja znadoh, draga, kako ljubav tvoja boli
pred kućicom bih ti pjesme ostavio
da ih noć raznese kud ne sviću zore.

Ah!
Zašto mi primače lice usni blizu?
Možda bih na nebu plavom oči odmorio,
u moru hladnome utopio tugu?
Umjesto što plačem dok ne zgasnu zore,
aman, aman,
pisao bih pjesme zvijezdama dalekim.
Aman, aman, aman, aman.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting