I gotovo…

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Samoća je poput kiše,

ranjena golemom čežnjom,

umotana u  gorčinu.

Od odbijenih želja, neshvaćene tuge.

Osjećaj da sam ga izgubila…

Bilo bi mi lakše …

da su se sve emocije vukle u istom smjeru,

ali nije bilo tako jednostavno.

Nosile su me poput komadića papira na  vjetru.

Negdje između raznih misli, negdje iza bola u usnici,

negdje tamo…

ugnijezdila se misao koju sam uvijek iznova pokušavala izoštriti.

Pokušala sam se sjetiti osjećaja koje je izazvao u meni.

Tko ne zna, taj neće shvatiti…

I  dok je  vrijeme ljuštilo naslagu uspomena,

gradilo maglu,

činila sam sve da se sredim,

da prijeđem preko.

Da zatajim one neispjevane pjesme, tuđe riječi,

dodire koji pripadaju ko zna kome,

lepete ptica, miris okupanog jutra,

suhoće zraka jednog rujanskog predvečerja,

neugodne šutnje s ljudima u liftu koji se ne znaju

posljednje boli koja mi je zadana.

Neću te voljeti više.

Ne…

Dosta je bilo…

U hladnoj tišini si se izgubio.

Ja jednostavno ustajem i odlazim

sasvim bez žaljenja i bez radosti.

One thought on “I gotovo…

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting