Humske čobanice

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Sjećate li se još mene, moje lijepe Humke…
i zelenih očiju ― i stihova vama napisanih?,

sjedile bi u Humskom katunu
oslonjene na starinski stećak stradaloga kopljanika
i slušale moje pjesme.
Mirisale ste mi tada na bijelo stado, na Zelengoru i tornjake;
pršte od zdravlja na pašnjaku dvije zaigrane fitmije,
skvašene mednom rosom,

a ja sam vam dugačkim rukama podupirao nebo,
braneći mu valjda da vas pritisne,
šaputao nježnost u vaše lijepo lice.

Zar ne vidite da ću nebo ispustiti iz ruku!,
bježite u krugovima ispod neba ako vam je život mio!,
a ja ću brojati do sto!
Spašavajte se sad, moje opijene čestice slasti!,
moje raskalašene hajdučuce…

Pjevajte mi sasvim tiho i uzdišite još tiše,
kad vas pronađem, ostanite da proslavimo zalazak sunca
i naša staništa divna;
da opčinjenih očiju opet sačekamo jasnu mjesečinu.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting