Gušim se u bojama

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Iz tame sam izašao ravno u život

Svjetlo me obasjalo, pružilo mi ruku

Nisam znao što me čeka, što za očekivat’

Svuda oko mene samo boje i čudaci koji za nos te vuku

 

Mrak ponekad bi znao svjetlo skriti, u noći vječnoj

Sve dok jutro ne bi svanulo i oblake nebeske dozvalo

Da plešu pored sunca poput snijega u hladnoći zimskoj

Poput valova i pjene morske, sve se uzburkalo

 

Svijet me svojim bjesnim očima sve više promatrao

Pratio moje korake, slušao moj glas,preispitivao moje odluke

Pobjegao bih u prirodu, gdje sretni žubor rijeke bih poslušavao

I ona je tako lijepa i nema poglede sumnjive,niti osjećaje podmukle

 

Nebo na svom licu jasnu misao ima

Da progovori,da nas upozori da i ono želi vidjeti novi dan

More je pjevalo pjesme tužne, koje nitko ne sluša

Lupajući o stijenu na kojoj sjedim, mislima neprisutan

 

Jesen dahom mrzlog vjetra došla, ljepotu pustoši pozvala

Sunce smanjivalo se svakim danom, nestajalo u pogledima dalekim

Lišće njegove boje poprimalo, lagano otpadalo, ostavljajući drveća gola

I sve više dah prezira se osjetio, među čudacima dvoličnim

 

Krv se raspršila po nebu, po prirodi, po svemu što uništavamo

Suton je plakao, nestajao u mraku, u tišini jezivoj

Čuo se jauk i strašan plač, plač djeteta od kojeg svi bježimo

Nestajemo u tami iz koje smo došli, dok krv se i dalje proljeva u beskraj

 

Život je pun boja u kojima se gušim u kojima hodam

I one su samo prolazne kao i sve ostalo

U njima slijepo tražimo sreću nešto što bi nas obasjalo

Onda nestanu-nestanemo i mi. Život se ponekad zbilja čini bezbojan

 

…bezbojne mi duše smo

bez određenoga puta živjesmo,umirasmo.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting