Gdje nema neba

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Čak i ako smo iz tih godina

kojih se neće pametovati,

moramo biti uvjereni da postojimo.

Upravo u ovoj udaljenosti,

neophodnoj nepamćenju inoj sadašnjosti.

Možebitnoj i nežuđenoj. Taman tu,

gdje horizont prelijeva se

na ovu ljubičastu zemlju,

koju još nije dotaknuo nitko.

Gdje zrak skuplja se u lik sjene

kada postajemo strani i samotni

u ovom vakuumu omeđenom zemljom,

podignutom na kolikogod katova,

u ovoj tami ispražnjenoj od noćnog uzduha,

kad se čini da pogdjekad zaboravljamo čak i disati

i ne znamo da li jesmo li to mi

oni koji misle da sve trebalo bi biti drukčije.

Ili možda netko drugi ne razumije čemu sve

je samo tako kanda sada: samo mi i osjećaj

da, doista, počinjemo živjeti tek od trenutka

našeg susreta. Uprav u ovom dalju,

nužnom zaboravljanju drugoj akutnosti.

U ovom gradu bez horizonata

do kojih trebali bismo ići

kad morat ćemo razlučiti se navijek.

Kad neće biti moguće sve što htjednimo,

jer ništa neće se pamtiti kao sada,

kad, odaljeni od bilo koje zemlje,

odjeljujemo se čak i od svoje sjene

samo da bi mogli živjeti u vakuumu

između zidova ovog hotela

više od jednog žića.