Čak i ako smo iz tih godina
kojih se neće pametovati,
moramo biti uvjereni da postojimo.
Upravo u ovoj udaljenosti,
neophodnoj nepamćenju inoj sadašnjosti.
Možebitnoj i nežuđenoj. Taman tu,
gdje horizont prelijeva se
na ovu ljubičastu zemlju,
koju još nije dotaknuo nitko.
Gdje zrak skuplja se u lik sjene
kada postajemo strani i samotni
u ovom vakuumu omeđenom zemljom,
podignutom na kolikogod katova,
u ovoj tami ispražnjenoj od noćnog uzduha,
kad se čini da pogdjekad zaboravljamo čak i disati
i ne znamo da li jesmo li to mi
oni koji misle da sve trebalo bi biti drukčije.
Ili možda netko drugi ne razumije čemu sve
je samo tako kanda sada: samo mi i osjećaj
da, doista, počinjemo živjeti tek od trenutka
našeg susreta. Uprav u ovom dalju,
nužnom zaboravljanju drugoj akutnosti.
U ovom gradu bez horizonata
do kojih trebali bismo ići
kad morat ćemo razlučiti se navijek.
Kad neće biti moguće sve što htjednimo,
jer ništa neće se pamtiti kao sada,
kad, odaljeni od bilo koje zemlje,
odjeljujemo se čak i od svoje sjene
samo da bi mogli živjeti u vakuumu
između zidova ovog hotela
više od jednog žića.