.
.
tko si, čija?
kad riječ na usnama
stavila si sutrašnjem danu
zaustavivši vrtnju
i obrnuvši vid u sljepilo
.
ne smijem reći
ne mogu izustiti ime udahu
prema kome izvjesnost galopira
potekle bi kiše zlatnih suza
i isprale sve glifove
od kojih je tajna sačinjena
a tada svaki pokret
bio bi uzaludan čin nauma
zatočenog narom u podzemlju
ne bi bilo povratka
iz zaustavljenosti
sve dok tlo se ne isuši
i ne bude prekasno bilo što izreći
onome trenutku
kad Dragocjenost i Ukras pristupe
Majčinom voljom
.
ne mogu se suprotstaviti
nepomičan umom
ne sada, ne sutra
morao bih prezdraviti čitavim životom
i napokon uzalud shvatiti
od čega se sastoji pogled ostavštini
i kako ga na ruke staviti
.
ne bi bilo dovoljno
trebao bih se dvaput roditi
iz bedra, iz glave
dvostrukog sebe sažeti u jednom
sučelice svakoj grmljavini
neprestano gorjeti zlatom vode u svojoj kapi
i konačno stati sjajem u oku
kad obujmim
sa svim četirima stranama
svijet cijeli
.
.