Čardak stari pored rijeke, zrikavci su pirovali
šaputalo zlatno klasje
njihao ga vjetrić mali.
U smiraju čudni svati,
sjevernjača mjesec vodi
preko neba – a u vodi, Žutooke zdrijemale;
zagrli me nježni cvijete,
isprosi me,
poljubi me dok ne svane,
ej dovale!
Visinama bubanj tuče, vrtio se derviš ludi,
ne može se naslušati alas s rijeke
što provozi lađe male,
za nebeskom vojskom ode…
ona sluša,
srce žudi, oči plamte
i rubini – naušnice njene male ševak daju mjesečini,
u travici zablistali;
Zagrli me nježni cvijete,
poljubi me dok ne svane,
ej dovale!
Ja joj rekoh: „Selam cvijete!“
Ona meni:
„Ej dovale!“,
ja joj ljubim usne medne
ona roni suze male.
Ja joj mašem ispod vrbe
da ne budim čaplje sretne,
Ona nebu diže ruke…,
ilahije i kaside šaputala;
pozdravljala nebom svate – selam, selam usne male…,
zagrli me nježni cvijete,
poljubi me dok ne svane…,
ej dovale!
Samo ti , Fenikse, znaš da izvezeš ljubav u takvu toplu šaru. Odasvud poruke stižu samo ih treba osluhnuti. Ovo meni Bosna šapuće da se kući vratim iz dalekog svijeta. Bolna i zarobljena. Mir dolje da nađem.
Pozdravljam te pjesničke bosanske duše
Draga pjesnikinjo hvala ti. Divim se tvojoj poeziji, tvojoj dobroti i ljubavi. Puno sam puta (ne mogavši učiniti više) tukao kamen o kamen da prokunem one što raseliše i uništiše toliku mladost.
Puno sam pjesama ljubavi napisao onima koje volim, koje pamtim još iz dječjih dana.
Želim ti da se ostvare čežnje, povratak u zavičaj.