Dvoboj

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Stol u kuhinji na kojem pijemo kavu,naše je bojno polje,

pješčano dvorište trošne kuće i dva susjeda što se oko nje bore.

Trošimo posljednje snage izdržljivosti svoje,kopamo po bunaru,

već izrečenih riječi,razgrćemo mulje na dnu  bezdana,pronalazimo

zakopano zlo,pa umjesto zaljubljenih pogleda,cvrkutavih riječi,

serviramo ih na sto.Postajući pravi junaci zaboravljenih filmova,

koji se pripremaju na dvoboj.U prašini stoje raširenih nogu,gledajući se u oči,

vrebajući najmanji mig protivnika ,da bi prvi potegli.Ko potegne prvi,

taj preživi,ostavljajući drugog  njemoj tišini.pucamo iz sebe riječi nemilice,

gazimo sve lijepo što smo zasijali.Tapkamo  nemilosrdno, za zatremo u korijenu,

od toga pravimo utabanu stazu,po kojoj hodamo,pogrbljenih ramena,

spuštena lica i slomljena srca.

Oči su nam bijesne,iskre frcaju ko pobijesnjele varnice,iz razbuktale vatre.

Ruke lamataju kao zrak da grabe.Jedan je glasan jedan  tih,pokušava

tu buktinju da splasne,šanse su tako slabe da se stiša smiri.

Pritisak raste samo što ne puknu žile,i ne prospu svoj sadržaj po stolu,

agoniju što raste u nastojećom bolu.O koliko moći ,utrošimo na riječi

koje nekontrolisano padaju.a rezultat je samo pogrda i šutnja što je daju.

Ranjena srca ,pogaženog  ponosa i dostojanstva,koja poražene odaju.

Tko je vatra a tko voda,tko je lovac a tko lovina,udaramo riječima kao

da nismo od krvi mesa,tvrdi poput kovina.Poput bubnjeva daleko se poruke

prenose,šaljemo ih da probijaju zidove,uvlače se u tuđe uši,prave nas nesretnima,

u očima drugih nekulturnima.prave od nas sve ono što smo trebali izbjeći,

samo da smo malo bili pri sebi i otvorili put prema sreći.

Tako je teško razgrnuti  sivilo ljutnje,da pustimo sunce,da nam ogrije

izmučena srca.Da razbistrimo poglede,pustimo ljubav,da nas posjeti,

kako je bilo šaputati riječi od kojih ti se koža ježi,tijelo prolaze žmarci.

Pustiti srce da divlje zadrhti  za svoga čovjeka, svoju ženu koju ljubi,

a ne stegnuto željom da ovu bitku ne izgubi.

A kada sve izrečeno dotakne vrelu točku usijanja,ostanemo poraženi.

Zanijemimo oboje,i jedno i drugo ranjeni ćutimo u tišini zajedničke nam odaje.

Sahranjujemo ljubav darujući korov,što zamijeni cvijeće,njegujući bol umjesto SREĆE.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting