Sve nacije pjesnika
zbile se na jedan otok
Buda sjeo pored rijeke
kraj Pjesnika teče potok.
Ali on ne vidi žabe
vidi more, vidi beskraj
utopit će se u njemu
sam je, a drugi mu pokraj.
Nego, postadoše otočani
nitko više neće vani
bujne rime nižu, kližu,
svi zadovoljstva postižu
a i kad ne stižu
red po red, duboke misli
negdje zidovi se tresli
u svijetu duhova
kad stigne pjesma nova.
(ne mislim da nešto znam
ugasila sam instagram)
I nediplomirani pjesnik
zna poneki trik.
Tako su barem rekli
odnosno misle da su rekli
a tek su pomislili
no nisu podijelili
Jer valjda bismo trebali znati
kad im se pogled na nas vrati.
Što mi uopće o lirici znamo
samo pišemo vamo-tamo
o nekim svojim malim životima
i na policama naših sobica
nema knjiga debelih korica
i nismo ni dovoljno naivni
da više ne budemo kivni.
Ali držimo se skupa
ko društvo živih
pokopanih pjesnika.