Doviđenja

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Zašto me gone zatvorska svjetla i promukli hodnici?

Nema više prašine na mom stolu,

Ovo pero zadnji put bljuje tintu.

Nema više gustih, vrelih misli

Koji kao para guše zoru na peronu.

Još malo i krv će da se zgruša,

I da od mene ostane ispijeni leš, koji hlapi…

-Odlučih!

Odlazim hladna, hladna i sama.

Kao šećer razmutit ću se po Zagrebačkim kavanama.

Ostavljam krik sebe, u tebi.

Od mene načinio si sirotinju,

Osuđenu na vječno lutanje nebeskim dvoranama…

Ostavljam sebe, kao kaznu!

Već je vrijeme da zamračim ovu divlju sobu.

Prestajem pisati.

Usnula krećem u novi dan,

Koji će nadam se biti vrijedan života.

3 thoughts on “Doviđenja

  1. I ja sam jednom morao otići. Zaboraviti grad i jednu gladnu kuju. Bilo je to na kolodvoru, i bilo je gadno, jer sam volio taj pasji grad.
    Ugurali su me, i otišao sam.
    Zakleo sam se da ću se vratiti.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting