„Svi junaci nikom ponikoše
i u crnu zemlju pogledaše.
Ne pogleda senjski arambaša,
veće skoči u Cetinu vodu,
pripliva je tamo i ovamo.
Pak on uze Cetinku djevojku,
odvede ju k Senju bijelomu.” Erlangenski rukopis, pjesma 100.
.
.
s oduševljenjem prisjetim se događaja
u kojima čast i dostojanstvo ostavljali
su biljeg sjećanju
predavši mu neupitan smjer
kamo ova zajednica
trebala bi težiti:
.
prije stotinu trideset i devet godina
bana Khuena Senjanin Josip
ispratio je vritnjakom iz Sabora
.
sada smo na stranputici
u ćorsokaku
u slijepoj ulici carstva avertebrata
gdje pravičnost nam kroje „briselari”
.
sve bliže nam je Himalaja
Irska drugi dom
Njemačka – zemlja obećana
od četiriju strana svijeta
mi smo nigdje
i mućkamo karneval, luperkalije i korizmu u kašu
koju naša djeca
i nadasve nitko ne zavrjeđuje
.
common sense je prestao stanovati ovdje
ostala je amorfna lobotomizirana masa
čiji se identitet pokazuje stranačkim iskaznicama
ostali su oni plemenitog roda
„ni tamo ni ovdje”
što s glavama su u pijesku zaglavljeni
skupo održavana ergela hohštaplera
i naravno
„veliki meštar sviju hulja”
.
.