Dan kada smo odrasli

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Bilo je u djetinjstvu nečega svečanog

u sintagmi „živi kao carica Milica“.

Žurili smo se stoga odrasti , pretjecali rijeke i mora,

preskakivali visoke planinske vrhove.

U svojoj mašti zamišljali smo zvukopisan i 

slikovit svijet gdje  u krošnjama drveća

kao voće rastu smijeh,radost i užitak.

Cijelo to vrijeme nad nama je stršala surova ojezičena stvarnost ,

ali mi to tada nismo znali.

Dani su nam prolazili u igri i beskonačnom slušanju

epskih pjesama koje su nam kazivale naše bake.

Premda umorne i stare od teškoga seljačkog rada,

intelektualno i duhovno bile su još mlade.

Recitirale su s takvom nadahnutošću

da smo se iščuđavali

kako su svi ti silni stihovi stali u njihove glave.

Kada smo zbilja odrasli,

kao hladan val potopilo nas je razočaranje.

Život o kakvom smo snivali nije bio kao onaj iz usporedbe.

Pred nama je stajala šokantna činjenica:

živjeti kao prava carica Milica značilo je

sklopiti savez s neprijateljem

i dati mu najmlađu,najobrazovaniju i najljepšu kćer

za jednu od njegovih mnogobrojnih žena.

Stvarnost odraslih  puna je nepravdi.

San najedanput postaje snoviđenje,

 a emocije breme koje treba nadvladati šutnjom ili razumom.

Nije bilo lako biti žrtvovana princeza,

 nositi ime po zimzelenoj suptropskoj  biljci

koja simbolizira snagu i  moć,

 a istodobno cvasti i mirisati na svako pucketanje prstima,

na svaki zvižduk ili pogled…

I venuti točno u ponoć.

Kao djeca slušali smo da vile rađaju samo žensku djecu,

a muške bebe kradu majkama iz kolijevke.

Plakali smo nad tom nepravdom,ljutili se na vile jer

nismo mogli razumjeti kako takve opčinjavajuće ljepotice

 kristalno plavih očiju i kose boje žita

mogu nekome nanijeti bol.

A onda  kada smo zbilja odrasli,

shvatili smo da su nas prevarili:

ljudi,odrasli ljudi skloni su svoje mane pripisivati

 mitskim bićima i pojavama.

Opet smo plakali i ljutili se,

ali ovaj put nad svojom mladošću,

koja ima oblik meandra,boju trule višnje,

zvuk  nalik razbijenom porculanskom vrču.

Više se nismo žurili odrasti ;sada smo htjeli

usporiti vrijeme,možda ga zaustaviti.

Ali vrijeme nas nije slušalo.

I protiv svoje volje, nastavili smo i dalje rasti…

Leave a Comment

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting