Duhovi tame i sretna lica pokojnika,
zadimljeni hodnik cudnih razmera,
vodi u dubinu poroka,kajanja i bezsvesti
eto i mene tu,hodam.
zidovi izgrebani prosto neistina,
nokti i krv
neko nije hteo hodati,ili je zalutao
ceo zivot biras puteve,sve se sabira
biras poteze i volis i mrzis,
pravis i rusis,
za sve to,za zivot,nagrada je samo
jedan put,obican
put koji se zove kao ti,jer
ti si ga pravio sve godine zivota
nema biranja,ni povratka,
samo hodanje i cekanje.
kad pogledam smisao zivota je…cekanje,
nekog cekamo,nesto cekamo,
i kad rezultat zasija svojim sjajem,
nema cekanja…hodanje.
mracno je i vruce,oci se navikle na mrak,
moraju,tu sam sad,dokle neznam
i u ovom masakru dusa mora naci izlaz,
ja mislim,nisam skroz umro.
ili bar mislim da mislim…
zasto se cuje jecaj ljudi?
kajanje je za zive,sad je kasno
vreme se vratiti nemoze,
to je jedini propust u celom mehanizmu
zivljenja
ne bi bilo ovakvih hodnika,
crna boja ne bi postojala
a ni dobro i lepo ne bi bilo lepo
jer nema loseg.
iz dva losa ide jedno dobro,
mnogi to neznaju,i sta bude
hodanje…mrak.
kakvi su ostali putevi ostaje masta,
mozda jos koja sansa,ko zna
ja znam da moram ici napred,
vec osetim da je sve teze hodati,
idem po svoju nagradu
bio sam los,a kad sam shvatio,
vise nisam bio tamo,
nisam bio ziv.
kapljice krvi broje neko vreme,
toplota je umor,a duzina puta gresi.
stici cu jednom,pa sta bude,
ipak,ne bih vratio vreme,
mislim da bih izabrao jos gori put,
sa dobrotom se radja,ona se ne uci,
niti se stice.
zivi lepo i normalno,da bi smrt
bila podnosljiva.