Čovjek za stolom

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Čovjek za stolom sjeo je u dnevni boravak i još jedno jutro pojeo svoj uredno spremljeni doručak. Srebrne žlice koje mu je ostavila pokojna majka, vilice, tanjuri, zidni sat, “Nedjeljom u dva” bili su njegovi najveći prijatelji. On je volio takav život i spavanje s knjigama. U prašnjavom kutu njegove sobe redale su se knjige iz psihologije, medicine, beletristika, poezija. A kad bi poželio nešto više, samo je u glavi uključio prekidač za maštu. I sve je bilo super, sve do jednog dana kada je shvatio da je cijelo vrijeme zapravo doručkovao, objedovao i večerao samoću. Prokleo je Nietzchea, Schopenhauera, self- help priručnike, pizze iz lokalne pizzerie i zaplakao. Glavna kuharica u njegovu domu ga je pitala što mu je, a on je samo mahnuo rukom i zamolio ju da makne srebrno posuđe od njegove majke i istovremeno psovao i tugovao. Legao je u krevet i nije izlazio iz njega sve dok mu brada nije izrasla 15 cm i dok se nije prepao sam sebe u ogledalu. Tada je odlučio da će svoj život koji je itekako postojao u knjigama, pjesmama, pričama iz časopisa oživjeti. Uzeo je telefon i nazvao jednu konobaricu iz obližnjeg caffe bara, koja mu se zapravo oduvijek sviđala. Ona ga je odbila pa je opet legao u krevet i pustio da brada naraste još koji centimetar. Tad se opet ustao i zvao sve djevojke koje je poznavao sve dok jedna od njih, koja je bila dovoljno dosadna i živjela dosadnim životom kao i on, nije odlučila, da zajedno podijele svoju dosadu. Čovjek za stolom se ošišao, obrijao i otišao na sastanak s dosadnom ženom u najdosadniji restoran za dvoje ljudi. I pričali su dosadne priče, smijali se najotrcanijim frazama koje postoje, no njima su bile tako zanimljive. Oni su mislili kako su najzanimljiviji ljudi na svijetu. Prošlo je nekoliko godina i tih dvoje dosadnjakovića odlučili su živjeti zajedno. Svađali su se, smijali, igrali se mame i tate, život to dvoje ljudi zapravo je izgledao tako da bi im ustvari ostali trebali biti zavidni. A čovjek za stolom, obrijan i ošišan nosio je na licu neki zadovoljni smješak i čitajući knjigu jedne večeri se nasmijao i rekao sam sebi: “Smješno koliko je zapravo samo jedna osoba potrebna da prestanem doručkovati, ručati i večerati samoću”…

8 thoughts on “Čovjek za stolom

  1. Odlična crtica sedam. Kada se dvoje zaista nađu, otvara se jedna nova dimenzija života. Naracija ti je jednostavna, zanimljiva,alikovita. Topli pozdravi sedam.

    shvatio da je cijelo vrijeme zapravo doručkovao, objedovao i večerao samoću.

    Ovo mi je divni lirski intermeco.

  2. Dakle, udobno smještena u naslonjač, zaista sam sa zanimanjem ispratila tvoj tekst prepun slika. Sviđa mi se dio gdje spominješ kako On donosi odluku da promijeni nešto uz spoznaju kako upravo u knjigama, koje je čitao postoji i njegov život.

    Jednom sam negdje pročitala kako je to jedan od razloga zašto čitamo … da bi dodirnuli život koji ne vodimo, a on nam je na dohvat ruke, samo se treba pokrenuti.

    Skroz ti je zgodan ovaj tekst 🙂

    Pozdrav !

  3. Pročitao i išao vidjeti kolika mi je brada.
    Imam još fore.Uživam u samoći a dosadu još ni jednom nisam osjetio.Kažu da je dosada siromaštvo duha.

    Pozdrav Sedam !!!

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting