Telefon zvoni…mozda si ti,mozda
je jos jedan zalutali poziv pogresnog broja,
srce mi ubrzano kuca i
prosto me tera da se javim…ali
ono samo zeli da si to ti,a ti….
ti ni nemas moj broj,
bacila si ga one kisne noci
kad se moja suza stapala sa kapljicama neba,
nisi je videla,a papir
sa telefonom se lagano raspao
u barici pored puta…
kao i ja te veceri…
ako se sad ne javim,osecam da se
vise nikad necu javljati nikome,
odvise te volim i bas zbog toga slutim kraj.
tesko je kad nekog zelis,a nemozes ga imati…
ako nista drugo,pamtice lepu suton
provedenu s mnom,
lepu suton i tuznu noc,
pamtice more i vetrove,pamtice
moje slatke reci na povrsini talasa,
reci koje se samo jednom govore,
jednoj osobi.
spomenuh moj put na daleko,
da cu je cekati i da ne zuri…
moj govor postade zadnja stranica romana,
a vetar zatvori korice romanse.
porusio sam put vremena,
i zamutio lice buducnosti.
tamo nema nas…samo ja i par i svet zelja.
digao sam slusalicu,bila je ona…
“ljubavi”poletese reci kao galeb
na plavom nebu,
prelep glas….”ne govori…cekam te,a ti
nemoj zuriti,imamo vecnost”
osetio sam joj suzu,sve je belo i sve sija,
a slusalica je pala…
“duso,gledam te…kako si samo lepa…”uplakane oci same govore,
ne cuje me vise.
iz luke zivota polazi moj brod…
poznata lica,a njeno bese sve dalje,
utopilo se u slici tuzne devojke,
koja zali…za nekim…