Božje duše – putopis

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

S Kapele je vjetar valjao hladan oblak ravno na Pempere, zapinjao za visoke jele, za Malu Goru, za Ričičko Bilo, sve nestaje kud on prođe. Prvo je progutao sve visoke vrhove, pa onda klance i doline, jednu po jednu poravnao…
Od hladna vjetra šuma ječi, zvoni kao crkvena zvona u nevolji, zabrinuto se njišu stare jele, iza njih sa Stalka stiže prvi snijeg pod Kapelu…
Nada Pemperova lupala je mašicama u komad staroga lima, stajala je žena na pragu svoje kućice. Gledala je u strahu tamni oblak kako joj prilazi sa sjevera, sve bliže i bliže, niz goru.
U dolcu, odmah ispod kuće bez ikakvog straha medvjedica je tresla posljednji jesenji stari drenjak, lomila mu grane nudeći svoju mladunčad slasnim bobicama, nježno ih je pitala drenjcima kao majka malu djecu. Medvjedi bijahu oguglali na Nadino lupanje, još gore, čim bi Nada počela lupati mašicama da ih rastjera po šumi, oni bi se čuvši lupanje lijeno podigli u svome brlogu gore u Pemperovom Dolcu, evo ih ravno ispod Nadine kuće, u Mali Dolac, da je gledaju, da je slušaju kako prestrašena ljudska duša dršće, prokleta im sreća bila, da Bog da im vuk na koži zavijao, usta im se leđima okrenula…
A nekad je ovdje u Pemperima živio silan svijet. Eno, ono je Markova šterna, eno Lucine kuće kako joj se samo lijepo merina bijeli, ona dva kamena stupa od Stipanove merine još stoje neporušeni, tu su veliki kameni gdje su se volovi potkivali u staro vrijeme.
U rana jutra nekad bi se digla čitava galama po selu. Zveckale bi vratnice kao talijanska ratna komora, volovi, kola, ljudi, žene koje zovu muževe, da se s njima pozdrave, vraćaju se nazad u krevet još vrele od ljubavnog zagrljaja, pa tek su tri sata noći. Hrabri Ledeničani i Krmpoćani već bi se počeli penjati uz Malu Goru od koje su živjeli njihovi djedovi, od koje žive oni, od koje će živjeti i njihova djeca. Sazivajući se u mraku, njihali su velikim feralima, grabili su prema Franićevoj Šterni visoko u šumi da napoje svoje teške volove balvanaše, pa još dalje u Malu Goru po trupce; pa zakuj, pa otkuj, pa šlajsaj.
Čitav Božji dan je trebao da velike balvane dovuku niz planinu. Lifrali su se trupci u duboku luku Tepli Porat. Ondje su se ukrcavali na velike brodove, putovali širokim morem u zemlju Taliju. Duboko u temeljima mora ispred Venecije strše pilote, umiru kapelske jele da živi Venecija. Prešle su siromašne daleki put, braniti silnu Mletačku Republiku od potonuća.
Umorni gorštaci potom su kretali nazad u Pempere, nahraniti blago, napojiti umornu dušu dodirom žene i mirisanjem djece…
Sad evo, jedno ljudsko biće samo samcijato tuče u strahu mašicama o lim od žljeba. Još je kratko održava hrabrost zbog uspomene na svoje minule suseljane, pomrle i raseljene, a onda joj ponovo ovlada jeza oko srca kad vidje da ih više nema, da su to samo sjene, da je večeras sama…
Kad pod teškom medvjedicom skrši plot blizu kuće, Nada pogleda još jednom u Mali Dolac iz kojega su se u polumraku krijesila dva oka, a onda diže pogled nebu, u oblak koji baš u tome trenutku pristiže k njoj. Zapljusnu je ledeni val i siva omaglica, čestice leda zagrebaše joj lice: Nestade Nade u oblakovom sumraku, jedva nekako napipa rezu na vratima i utrča u velikome strahu u trošnu kuću…
Večeras joj je posebno hladno, vatru je naložila na starome ognjištu, vatra slabo gori, cmari sirovo drvo brate. Dimi gluha leževina, pa se Nada zamota u pokrivače na krevetu, sva se strese od samoće i bola, od hladnoće i straha,ispaćeno Božje čeljade…
A obiđu Nadu dobri ljudi, često. Kupe joj sitnice, cigarete, kavu, dovuku tovar drva, vreću brašna. Tada je Nada sretna. Zagleda se ljudima duboko u oči. S očiju joj pogled ne luta okolo, već nasmiješena lica Nada gleda ljude u usne dok pričaju, pa u čelo, pa opet u njihove oči stigne njen topli pogled i veseli osmijeh…
A zahvalna je Nada ljudima, do pola noći šapuće molitve Bogu u svojoj mračnoj sobi i zahvaljuje im, svakome posebice. Štedi petrolej da vidi i sutra večerati, ili iznijeti lampu na prag da zaplaši zvijeri. Dugo u noć se Nada na ležaju, sve osmjehuje razmišljajući o svome večerašnjem gostu; te kako samo ima lijepu djecu, lijepu ženicu, i kako je samo dobar – Bog mu sreću dao, na vjeke vjekova, amen…
Epilog:
Tiho koračam kroz planinsko selo pogledujući puste merine kroz koje je bazga proniknula. Divlja loza raskućnica oplela im vijence na ognjištima. Ni žive duše nema u selu, niti riječi, niti plača, niti koraka. Davno je otišla Nada Pemperova za svojim susjedima. Otišla je na nebo na velikim pašnjacima čuvati bijela stada. Ostale joj na kamenom zidu mašice i komad lima. Ostali su u planini Pemperi, Lucina i Markova merina, veliki kameni blokovi gdje su stari djedovi davno potkivali volove, ostala je samo živa uspomena, uspomena na Božje duše…

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting