Bože, šalji nove oči

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Pred Božić se sjetim

jednog božićnog domjenka.

Kratke sive zvonaste suknje.

Nosila sam je zbog M-a.

Kako se on meni tad sviđao…

Prošle su gotovo četiri godine.

Toliko je toga drukčije.

Već sljedeće godine

na domjenku je bilo važno

to što je onaj drugi

komentarima omalovažio

trud moj i kolegica

oko božićnog uređenja;

ali se čudio zašto nisam

sjedila pokraj njega.

Godinu poslije uređenje

bilo je najbolje na svijetu.

Trebam li uopće reći

da je ona bila zadužena?!

Ona je uvijek bila savršena

u njegovim očima.

I sve što je činila.

Glupo sam mislila

da mi je kosu dodirnuo

i po obrazu usput pomilovao

jer je prema meni

nešto posebno osjećao.

Ne znam je li se igrao

ili je bio raznježen

zbog svoje zaljubljenosti

u njenu savršenost,

ali mnogo puta poslije

zbunjivalo me sjećanje

na te trenutke.

I polako smo došli do toga

da me prošlog Božića

nije mogao smisliti,

a ovog sam nevažna.

I treći će po redu

domjenak proći bez njega.

I neka bude tako.

Ionako je svejedno.

Od one sive suknjice za M-a

do ovog Božića

previše je vode prošlo

ispod Savskog mosta

da bi mogao učiniti

išta što bi me usrećilo.

Neka mi Bog pošalje

uskoro neke nove oči

za koje ću nastojati

biti i lijepa i dobra,

u kojima ću vrijediti

koliko u njegovima

nikad nisam mogla.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting