Bilo jednom ni nikad više…

[Ukupno: 0   Prosjek: 0/5]

Bila je jesen, hladna olujna noć.
I carovala je tišina gluha u noći toj.
Iz kafane morao sam kući poć
a čeka me koraka, veliki broj.

I tako polako korak po korak,
vuku se noge, jedna prati drugu,
a u grlu okus gorak
a u srcu sve podsjeća na tugu.

Obrazi mi vlažni al to nisu suze
vec kiša što napolju pada,
život prazan, netko sve mi uze,
uze i ode, pusti život da strada.

Lijepo je pričala meni mati
nemoj sine tražiti sreću svoju
što čovjek traži to i plati
prepoznat ćes je po hodu.

No ja niti sam slušao, niti sam znao
na što je moja mati mislila,
i evo sada na dno sam pao,
na dno po kom je kiša lila.

Eto provodim dane ubijajući sate.
Igram se sa mrakom i tamom.
Čekam samo muke da mi skrate,
pa da konačno budem sa njom…

Znam da to nije želja njena,
znam da me i sada ona negdje gleda,
al meni je ostala samo uspomena
na onaj zadnji pogled hladan poput leda.

Otišla je bez ijedne riječi,
pozdravila me je zadnjim dahom svojim,
zadnji put sklopila oči
dok je ležala na rukama mojim.

I sad….još jednom tišina,
i sad…još jednom tama,
i opet..nestala u dahu vjetra,
i opet..otišla je sama…..

7 thoughts on “Bilo jednom ni nikad više…

  1. Hvala vam svima na lijepim komentarima :))))
    Samo da se razumijemo, mama mi je jos uvijek živa…jest spomenuta ovdje, ali ne u tom kontekstu :)))

    Lijem vam pozdrav 🙂

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting