Koraka nježnog
kroz rosnu travu,
na prstićima,
tiha ko zora…
Ah,
baš kao sunce kad se prikrada noći
ti dlanovima pokrivaš oči,
brojiš do sto,
ime mi daješ;
„Tko se ne skrije u pjesmu stane!“
Magarac bio,
moj Benmenhane…
U njedrima ti se nebesa bune,
mirišeš na bagrem
i kruške ranke…
I nije lako Benmenhanu
jednu princezu mirisati znati;
nudim ti stabla,
nudim ti brda,
i bijelo stado
i suze ljute…
Niz šumu žure konaku ptice
kao moja čežnja što žuri se u te…
„ Tko se zaljubi u pjesmu stane;
moj Benmenhane…“
A ti mi se otimaš nježni cvijete
i nećeš ono što ti nudi
poeta…
„Bolje je pjesme pisao vjetar…“
Šapuću usne tvoje medne…
Suton se prikrada kolibama
niz polje kadulja mirisna cvjeta
a ti pažljivo brojiš po šalu niti,
i reče,
kao da bi svu ljubav iglama dala …
„ Donesi osmijeh samoći mojoj,
a duši puno krilo pjesama,
prije no svane…“,
moj Benmenhane.