Mala kap

Bila sam mala kišna kap Koja se u potok slila I postala njegov dio Potok svojoj rijeci žuri Sad sam modra rijeka Koja prema moru juri More sam I tebe Otoče moj Svojom vodom grlim

Zavedi me

Noć Nas dvoje Usne moje i tvoje Oči zelenom vatrom gore Zavedi me noćas Strasno me ljubi Usne na vratu uzdahe mame Ruke lako niz leđa klize U tijelu trzaje bude Uz sebe me stisni Draži pokaži Dišimo dahom istim U ljubavnom zanosu Podižem zastavu bijelu Poljubi me Ljubi Zoru dočekajmo U zagrljaju strasnom

Sunce na zapadu

Cijeli dan Oblaci kišni Sivi Nebom vladali U smiraj dana Iznenada Kada već noć Polako grli dan I na počinak ga sprema Sunce na zapadu Kroz oblačna vrata se probilo Zlato na zemlju spustilo Na moje zlatne kose Svoje zlato prosulo Toplinu i svjetlost Za lakše Ljepše snove Podarilo

Vodi me

 Ne ostavljaj me u noći Bez tebe kroz nju neću moći Previše tmine i tišine je krasi Samoća je ogromna Zebnja u srcu još veća Oči samo tamu vide Želim u susret svitanju Toplini… Da mi srce ugrije Mraz s duše otopi Ruke ledene dotakne Svjetlost želim Oči crnilo bojama da zamijeni Tišinu pregršt nota potjera Moju samoću da otjera Ne… Ne mogu sama A ruke mi pre hladne da ih dotićeš Glasom kojim osmijeh zvoni Vodi me… I ove tame oslobodi me

Moje proljeće

Sve je prolistalo i procvalo Sve osim mene Kasnim li u vremenu Ili uopće neću? Ah, možda ipak Još uvijek stignem S najdražom mi lipom U cvat poći U sjeni joj snivati I opojnim mirisom se opijati Ne predajem se Hvatam svoje proljeće Postanem dio Lepršavog Treperavog Lelujavog Klepetavog I žuborećeg carstva Zadnjim pogledima se opraštam Od ledenjaka što me okovanu Godinama držali Otapaju se Polako vodama postaju Rijekama i potocima Od mene odlaze Carstvo leda Zamijenilo je zeleno i toplo Moje proljeće

Poslije tebe

Poslije tebe dugo mi trebalo da povratim moć disanja Da boli prevladam Srce boli kad nespremno dočeka kraj Krila sna se lome Nema bijega A baš tada bi u carstvo mašte… Na mjesta sunčana i svijetla Na mjesta topla i nježna… U neko drugo vrijeme… Na neku nepoznatu i oku nevidljivu zvijezdu Gdje za bol ne znam Gdje sve pršti od sreće i dobrote… Od ljubavi

Djelić tebe

Pogriješio si stanicu Na srce mi sišao I orkane u meni pokrenuo Iz oka mi more tuge izvire Kasno sam shvatila… Tebi u mom srcu nije mjesto Useliti nisi smio Ja sam na pragu tvoga ostala Dalje nisam smjela Nikada mi nije pripadalo Zadržao si ga za sebe A meni je bio dovoljan osmijeh tvoj Da mi cijeli svijet nestane Duša se u najviše visine vine Dodir Da izgubim sebe Da izbrišem granicu između tebe i mene A sada iseljavaš Ne mariš za bol koju ostavljaš Tvoje srce već za…

Čekanje je vječnost

Čemu sve to… Vatru u meni si zapalio, Rasplamsao I u trenutka najjačeg plamena Vodom me zalio I sada promatraš Kako se utapam i gorim Bez riječi, bez glasa Jer sve su moje riječi potrošene, izrečene Vjetar ih odnio U planine, na oceane, u pustinje… Ostala sam u tišini čekajući Čekanje je vječnost postalo Tako je teško vrisak prešutjeti I jezero suza posušiti

Tvoj sam

Srce od tih riječi raste Tvoj sam Tu… Sada… Jučer… Danas… Sutra… I bit ću… Još dugo… Da te pratim poput sjene Na stazi života Kad posustaneš Ruku da ti uhvatim Dlan na dlan prislonim Na obraz stavim Dlanom te ljubim Želje ti znam U očima ih čitam Tvoje snove sanjam i sam

Cipele za dušu

  Godine upornosti ostaju iza mene Jutros sam načinila posljednje korake U ovim pretijesnim cipelama Što mi noge nemilosrdno izranjavale Krvareći milost svakodnevno molile Ogluših se na povike njihove I uporno sebi i njima govorila Ja to mogu Sve je to zbog neravna puta Zbog gruba kamenja Nisam željela priznati Da ih nisam pazila Nikada dozvolila da rane zarastu Sve u nadi nekoj ludoj Sutra će bolje pristajati Korak će biti lakši A to sutra nikako da osvane I boli nestane

Odvedi me

Odvedi me daleko od svega Od ljudi Boli Moga života Odvedi me na morska prostranstva Da ćutim kako u tišini noći Slikarevo platno postaju Koje milijunom zvijezda treperi Odvedi me… Da mirnoću na sebe navučem Brige nevidljivim jedrenjakom da otplove A dodiri tvoji nove zvijezde tvore Dodirni me… Zatreperit ću Dvjema zvijezdama u očima tvojim Postat ću

Između nas

Šume se prostiru između nas Svježinom  odišu Mirom mame Prostranstva livada  između nas Čijem šarenilu i mirisu Ni šumske vile odoljeti ne mogu Na njih dolaze pa svoje kose raspliću I ples zaplešu Neukroćena rijeka je između tebe i mene stala Neumorno u daljine juri Svome moru žuri Za strasnim zagrljajem žudi I mnoštvo putova je između nas Kilometre lako množe Mnogo je toga između stalo Mnoštvo ljepote dodirnut mi te ne da Pa zašto si ipak tu, Zašto u srcu mi kucaš?

Polja snova

Odbijam odbaciti sanjarenja svoja I dalje lagano koračam poljima snova Čvrsto ih držim U mrežu lovim Poput ribara Kojem život o tom ulovu ovisi Ne puštam konopce Iako se u dlanove urezuju Rane bolne otvaraju Koprcaju se Rane produbljuju Ne ispuštam ih Ni pod cijenu života Šta će mi bez njih ostati Tko sam ja bez svojih snova Ogoljela duša Satkala sam ih nitima života Sjećanja Ljubavi U njima ne postoji ni mjesto ni vrijeme Oni su moja nada Moje utočište od bura i oluja Koje me šibaju i lome…

Trebam te

Trebam te da dišem Pjesme da ti pišem Ruka u tvojoj da počiva Osmjehe po licu  rišeš Riječi šapućeš tiše Volim te najmilije moje Usnama me dodiruješ Na  tijelu trebam prste tvoje Trebam te da snivam mirne snove Uz tebe sretna da se budim Trebam te Jer srce moje Nosi ime tvoje

Snovi i java

Tako mi često mislima šećeš Nepozvan i u sanje uđeš Pa svoje snove i budna snivam U njima se skrivam Jedino u snovima sam sretna Tu si moj Ljubiš me nježno Da srce zatitra Jedino tu tvoju ljubav imam Tu moje srce tvome pripada Tu si moja svjetlost, moja nada Tu mi srce ritam tvoga prati Uzalud sam nebo molila Da mi sne u javu pretvori Jer java je nešto drugo Ona drugu priču piše U njoj si svačiji više Ja ti samo sjenu pratim A željela bih tako u…

Neostvarena ljubav

Kilometri između nas A ti u mojim venama Svaki djelić mene dotičeš U srce si uplovio U dubine mu zaronio Srce te vatreno zavoljelo Cijelu vječnost bi ti dala Usne vrele dodirivala Ruke u šetnje slala Ljubit te mogu samo odavde Neostvarena ljubavi moja A to boli Ipak pustit ću ljubav da gori Sve dok sama sebe ne izgori Srce neka voli I otkucajem svakim nek ti ime žubori Snovi neka traju Dok ne dotraju

Ti si snaga života mog

Ispuni mi zore Poljupcima vrelim Dodirima nježnim Kad jutro ljubi dan Neka usne tvoje Nježno ljube moje Svaki ću ti poljubac uzvratiti Svaki dodir umnožiti Nikad neću prestati Nikad se umoriti Na svijetu cijelom samo je jedno mjesto Gdje sreću osjećati mogu Naručje tvoje Tu sam potpuna Odjednom i svoja i tvoja Slušajući melodiju srca tvog Duša mi spokojno sniva Ti si snaga života mog

Iz tvog sna

Noćas sam ostala sama Na krilima tamne noći Iz tvog sna sam morala otići Bilo je pretijesno A mislila sam Dijelimo snove Da tvoj san je i moj Vjerovala sam u tebe Kao u zadnju kap vode Za kojom žedne usne vape Kap što spas znači Život obećava Izgurao si me iz svog sna Jer tvoj san je samo tvoj Nije i moj

Uz tebe

Neka nam nebo granica bude Medeno moje strasno me ljubi U čvrsti zagrljaj uzmi Strašću opij U maštu sa mnom uplovi Svu me milovanjima prekrij Osjeti svaki otkucaj srca moga Trzaj tijela Svaki je zbog tebe ljubavi Tebe u srcu osjećam Ti mi srce pokrećeš Ubrzavaš S tobom uživam Uz tebe sam sretna i potpuna S tobom sam žena

Još jednom

Snivam snove obasjane zvjezdanim sjajem na ramenu tvome Ukradi me vremenu koje nam ne pripada Vremenu u koje nas dvoje ne pripada Još ću ti jednom Samo jednom Tamo u zoru Pred samo svitanje ime tiho prošaptati I duboko u sjećanju zaključati svaki tvoj dodir Svaki poljubac Svaku toplu riječ Svako tvoje „volim te milo moje“ Ključ sjećanja izgubiti Tako da zauvijek ostaneš sačuvan Da trajemo zauvijek U sjećanju mom I tada ću zanijemiti Tišinom se okružiti Šutjeti vjekovima Začahurena Jedino tako mogu preživjeti I bolima ne dozvoliti da me…

Znaš li…

Znaš li da sam te noćas pohodila Dok si mirno snio Tiho sam  vrata odškrinula Još tiše Na prstima kroz sobu prošla Do kreveta došla Polako se spustila na nj Pokraj tebe sjela Dugo tako mirna bila Bojeći se da te ne probudim Usnulog te promatrala Satima tako sjedila Čuvala tvoj miran san Polako svoje usne na tvoje spustila Prstima ti nježno usnulo lice dodirivala Nježno glavu na grudi položila Slušala pjesmu srca tvoga Satima tako mirovala Dok mi zora na prozor nije pokucala I dala znak da poći moram…

Mjeseče moj

Mjeseče dragi zašto u odrazu tvome još uvijek vidim oči njegove Zašto mi pogled  tebi bježi iako srce zna da to nanosi bol Takva ljepota a tugu donosi Mislila sam Vječno ću kraj njega biti I s njim sniti najljepše sanje Ljubavlju njegovom okupana sjat ću Duša mi obučena u halju sreće Vječno bit će Da ću mu vjerna pratilja biti Kao što je zvjezdica Danica tebi Vjekovima vaša ljubav traje Čvrsta kao prvog dana Volite se stoljećima već A grlite se kao da vam je početak tek Tisuću drugih…