Oblaci

  Oblaci teški oblaci Oblaci ko lice Oblaci ko tvoje Tvoje lice   Oblaci teški oblaci Na tebe podsjećaju Oblaci mira ne daju Oblaci, oblaci   Bez nje osuđen sam Sa njm progonjen sam Bez nje ko oblak sam Koji luta bez kraja i mira   Ali ona to ne zna Ona to ne sluti Svako jutro sama se budi I za nečim žudi

ZIMA

Kao što snijeg ovaj pada tako padale su kapi, kapi krvi mojih ljubavi   kako topio se snijeg ovaj tako nestajali tragovi su moji tragovi što zlo i prezir skrivaju tragovi puni zla i pakla   kao vodu polako upija zemlja krv moju kao i vrijeme što leti kao i kiša što pada pao sam je pred dvojim grijesima.

MOJE VJENČANJE

zvona vjenčanja moga tužnu melodiju imaju   moja mladenka je smrt moj kum vrag je crni   moje djeveruše one koje u ljubavi samno padoše   a vjenčat ćeš me ti moja ljubavi kao sudac okrutni osudit ćeš me na doživotnu robiju bez tebe jednina   gledat ćeš djecu moju gledat život moj život što ga ti zaslužuješ   život moj i srce uvijek potajno će biti tvoje u tišini puštat ću te iz srca   u jeci tišine suza mojih u tišini glasa moga u tišini jecaja duše moje…

MELODIČNA LJUBAV

melodija zvona melodija orgulja zovu dušu moju u beskrajnoj pjesmi koju pjevaju oni koji ubijeni u ljubavi su koji nikada kročili u sreću nisu već u smrt spokojnu koja nas riješi problema svih kad budemo zaboravljeni ostavljeni i nikada ne pronađeni to jedino želimo da nas se zaboravi jer u vječnoj tami samo sretni možemo biti samo tamo se voljeti samo tamo maštati samo u tami živjeti.  

OBLACI

Oblaci teški oblaci Oblaci ko lice Oblaci ko tvoje Tvoje lice   Oblaci teški oblaci Na tebe podsjećaju Oblaci mira ne daju Oblaci, oblaci   Bez nje osuđen sam Sa njm progonjen sam Bez nje ko oblak sam Koji luta bez kraja i mira   Ali ona to ne zna Ona to ne sluti Svako jutro sama se budi I za nečim žudi.  

DA LI ZNAŠ KAKO JE?

da li znaš kako je stajati a padati da li znaš kako je hodati a puzati da li znaš kako je letjeti a padati da li znaš kako je stizati a i dalje lutait da li znaš kako je biti blizu a tako daleko da li znaš kako je naći te a i dalje te gubiti da li znaš kako je živjeti a i dalje umirati da li znaš kako je, kako je… tako sam je bez tebe bez tebe  koja si mi ukrala srce a dala ga drugoj da…

LIŠĆE

u proljeće kada sve lista i cvjeta rađaju se listovi sa posebnim zadatkom da plešu vječni ples života povlačanja i oddbijanja dorba i zla i tako cijele godine kako vjetar puše oni plešu svoj predivni ples savijaju se i okreću padaju i dižu se neki od njih i ne prežive, u jesen otpadaju oni umorni od plesa i glazbe izmoreni vjetrom padaju u vječni san… i u proljeće iznova se rađaju listovi novi da iznova plešu vječni ples.

KAMENA RUŽA

Daleko iza šuma života postoji jedna livada, livada prosuta cvijećem raznih boja, cvijećem mirisnim, cvijećem otrovnim, no usred livade stoji kamen jedan kamen težak kamen ogroman niti jedan cvijet blizu njega rasto nije godine su prolazile stotine godina, tisuće… ali jednoga dana nakon teške zime niknuo je prvi cvijet sa laticama kao iz edenskog vrta sa mirisom stotine najmirisnijih cvijetova, a on je rastao iz kamena kamena ružnog kamena crnog kamena prokletog  

MOJA LJUBAV

od trenutka tog kad pogledati smo se od trenutka tod kad dotakli se ne živimo ono što jesmo ne mislimo ono što radimo ne volimo ono što volimo jer osjetilo se to u našim očima da nešto je tu, ali zabranjeno zabranjeno od ljudi i Boga zabranjeno jer sveto je to a mi želimo da prekršimo svetinju tu nama tako prokletu jer robovi smo mi oči su nam okovi ruke što se dotakle su rane, rane duboke koje cijeli život ne zacijele druge lagati možemo ali srca naša ne ona…

JEGULJA

ranom zorom ujutro dok ljudi spavaju ribari se dižu da hvataju jegulju staru, jegulju što pobjegla im je prije godina mnogo i love ju oni love ali nikada uloviti ju neće jer snalažljiva je ona ma da zna da vječno trajati neće jednom će se zaplesti u mrežama gustim što sama sebi godinama plete i što dalje ovako živi i biježi to gušće su mreže isprepletene od ljubavi i prevara od laži i skrivanja od bjega i pronalaženja od bezkrajnih grijeha njenih

JEGULJA

ranom zorom ujutro dok ljudi spavaju ribari se dižu da hvataju jegulju staru, jegulju što pobjegla im je prije godina mnogo i love ju oni love ali nikada uloviti ju neće jer snalažljiva je ona ma da zna da vječno trajati neće jednom će se zaplesti u mrežama gustim što sama sebi godinama plete i što dalje ovako živi i biježi to gušće su mreže isprepletene od ljubavi i prevara od laži i skrivanja od bjega i pronalaženja od bezkrajnih grijeha njenih

BOL I VAPAJ DUŠE MOJE

ni plameni pakla toliko ne bi boljeli ni žileti u ustima ko što boli to to što se volimo to što tako je da živjeti ne možemo pa da smrt izaberemo da budemo zajedno da konačnio jesmo to što želimo pa makar i smrt izaberemo jer ovako živjeti nije ali živimo i dalje i nadamo se nečemu čega nema no toga neće nikada biti neće ali.. o Bože žbog čega je to tako zašto kažnjavaš nas! zašto nas ne pusti na miru ta ljubav jer koliko je željeli ne možemo…