Autor: Zerina Hatipovic

Kako prolaze dani i godine nedostajes mi sve vise, kao da desetljeca vec nisu prohujala ispod nasih sumornih pogleda, iznad nasih zamisljenih glava, u nasim opustosenim dusama samo iskrice ljubavi jos nas u zivotu drze, tvoja slika i moje noci osame…moj duh vene za tvojom ljubavlju…Oh, kako zelim da te vidim, da osjetim opet onu pripadnost koju nikad vise nisam osjetila poslije tebe…Osjecam kao da smo obadvoje na gubitku kad nismo zajedno, ja bez tvoje cvrstine i njeznosti a ti bez mog veselog duha…Osjetih te prije neki dan u dasku…

Nisi mi odavno dosao u san, oko moje zeleno, valjda za tim nije bilo potrebe, ti dodjes kad te trebam, kad mi je najteze, kad samoca pocne da izjeda dusu moju i onda mi olaksas Bozijom odredbom …i budem spremna za nove zalete, uzlete, letove i padove…Oprosti mi sto te kradem, sto uvjek rado na tebe mislim, sto te volim kao prvog dana na nasem sastanku koji izvucem ponekad iz duse svoje i prebiram po trenucima ljubavi, i opet dodirujem ruke tvoje, lijepo lice tvoje, opet te ljubim i tog…

Koliko mi, ljudi, samo malo znamo voljeti! Znamo isticati svoje pravo, svoj ego, svoju zemlju, koju zemlju.?!…sva je Bozija, nije moja ni tvoja….Sva je lijepa, nakindjurena kao tinejdzerka, sva sjaji cistim sjajem koji mi svaki dan prljamo svojim egom, koliko mi vrijedimo, kako mi mozemo…i opet se vadimo na Boga, vadimo svoje posmrtne ostatke iz te ciste zemlje okupane krvlju nasom…i placemo mi samo za imecima, za novcem, placemo za onim sto nemamo, kako nas Bog ne vidi, ne cuje…smijesni smo sebi samima u svoj svojoj sharadi, u svom ego…

Ipak nemas ti hrabrosti voljeti mene, zenu koja osjeca svaki preokret duha tvog, nemas ti hrabrosti da stojis pored snazne zene koja je sama vjecnost cjelu i nije je strah otici sa ovog svijeta isto tako…sama…bez oslonca u ljubavi jednog muskarca…nemas hrabrosti za iskrenost njenu…niti ushicenje duha njena…nemas ti hrabrosti za flertovanje njeno sa drugim muskarcima a ona bi tako zeljela da ponosno stojis pored nje, bilo da pije, flertuje ili ratuje…da stojis uz nju nasmijana lica, srecan sto je tvoja…ali nemas ti hrabrosti, dragi moj, za njeznost njenu koju…

Kao ovisnik o tvojoj ljubavi gutam dim cigarete, sa Garry Moor-om se lijecim i uzdah se otima…kako mi nedostajes, dragi moj…kako mi samo nedostajes, kao da sam oduvjek bila samo tvoja… u polumraku zadmljene sobe ocaj se siri poput sparine…tvoje velike oci me dodiruju i miluju, vidim tvoje lijepe usne smjeskaju se na mene kao da sam te poznavala u nekom drugom zivotu, gdje ti nisi klosar a ja nisam dama…i sve je samo mi…Cjelina, jedno bice, jedan uzdah, jedno srce…zao mi je, dragi moj, za nedozivljene noci, za jutra…

Moj tata je uvjek govorio: “Samo sredinom, sine Zeko”, sredinom kroz zivot jer krajnosti nisu u redu. Treba biti skorman i pronalaziti srecu i zadovoljstvo u malim stvarima. Voli ljude iako vidis i osjecas kad nisu u pravu, kad nisu fer prema tebi: “Nije svako tako iskren kao ti”, rekla bi sestra moja, a ja uporno trazila mrvicu iskrenosti i dobrote u svakome koga sam srela. Mozda sam, s Bozijom pomoci, uspjela nekad da od nekog sa zlim namjerama napravim osobu koja ce razmisliti o svojim namjerama i uciniti ih…

Ona nije obicna, crvena ruza…u vrtu ih ima mnogo pa se razmecu svojom ljepotom i mirisom.Svaka je ljepsa od prethodne i svaka je mirisna , juznim suncem obasjana. Ona je divlja ruza, nesto je posebno vezano za nju. Ima i ona opojan miris i slatka je onako sicusna i njezna, roza boje, njeno trnje je gusce, kao da se stiti od svih zivotnih nepogoda svojim sicusnim trnjem, i svaka djevojka pozeli da je zadije u kosu, iza uha, da bi se okitila najljepsim ukrasom. Ona raste u grmu kako bi…

Ego je cudna stvar, kreira scenarija o sebi koja su tuzna i ruzna…i nikad nije zadovoljan …On hoce da bude iznad samog sebe kao odvazan i namrgodjen gospodin sa aktovkom u ruci i pogledom na rucni sat….ego uvjek negdje zuri, da stigne ostale, da pretekne samog sebe…i on mora biti dobar, biti lijep, biti popularan, biti uspjesan…on mora biti imucan i ekscentrican…On ima ulogu neke bakterije koja izjeda unutrasnjost svakog bica…I sto ima vise slobode, vise nas mori i ne da nam biti ono sto jesmo, biti u svom cistom…

Krenuh ka izvoru ljubavi da se napijem i okvasim dusu ozeblu od egomanijaka, tamo pored izvora stoji Dario, ustupi mi mjesto kao dzentlmen i nase oci se susretose u izmaglici ciste vode ljubavi…njegove tamne oci zasjase pozudom i odlucise se da lutaju mojim dekolteom u svoj svojoj snazi…Osjetih da me miluju i dugo svjetlucaju po mom tjelu bas kao kapljice ljubavne vode…i onda se, bez rijeci, nadjosmo u svoj svojoj svjetlosti, njegova plava aura iznad moje ljubicaste, obuze nas strast koju smo skrivali u srcima od cjelog svemira koji je…

Žorž je francuz i veoma talentovan umjetnik…on umije sve, da ljubi, da pozudno gleda, da zavodi gomilu blesavih djevojaka, da crta portrete…naravno gole…Žorž se nada da ce jednog dana visiti u Luvru a ja da cu visiti oko njegovog vrata…Sa casom u ruci, kao Fitzgerald i njegova dama, objesno jaki i veliki prevaranti, da cemo obojiti grad u crveno, da cemo biti uklesani u neke statuete i postavljeni na trg mira ili nemira…nije nam bitno…Bitno nam je da zivimo dok smo zivi…u njegovom pogledu vatra, Žorž je strastven i senzualan…

Cega se vise bojati, zasto strahovati, slutiti zlu, zasto smo programirani traumama iz djetinjstva, zasto frojdijanska parodija zvana zivot, zasto je duboko u nama neki jez, praznina, provalija, propadamo u sebe?!..ili su to samo misli koje nas vode osjecaju krivice, tuge, patnje, misli o ocaju, o bolu su jace od lijepih misli, sve mi se cini da je tama jaca od svjetla u svijetu gdje sotona namjeshta posteljinu, gdje ljudi uzivaju u bolu jedni drugih, umjesto suosjecaja, umjesto utjesne rijeci, ljudi su ti koji me bole…oni salju od sebe negativne…

Najteze je, cini mi se, biti iskren prema samom sebi, reci da si jedna ogromna lavina emocija koje te lome svaki dan, reci da si zatvorenik svoga uma koji ti sapuce zle slutnje , reci da tvoji strahovi nisu realni i da ih kuju u svojim kovacnicama demoni tvoga uma…I svi ti okovi i sve te prepreke si sam ti,a ne neki djavli koji ti spremaju zlo, treba ispitati i istraziti sebe, malo nas to cine, zasto se osjecamo kao krivci i imamo grc u stomaku a nista lose ucinili…

Jesam li ja samo razmazeno deriste kojem ovaj zivot ne ide bas od ruke?! Ili su moje muke od propacenih godina ostavile traga na dusi satkanoj od zlatnih, svjetlucavih niti. Nikad nisam bila od onih koji sazaljevaju sami sebe, to mi je mizerno, biti toliko slab da kunes Boga i ljude sto ti sve nije po volji. Ja sam heroj svoje price i kao moja majka dajem sve od sebe da budem tu za druge, nisam sebicna i to je ono prefinjeno u genima sto niko ne moze izbrisati i…

Danas nesto nisam bila svoja, sva nervozna, napeta, u grcu..padoh na postekiju i osjetih neobicnije od neobicnog, dirljivije od dirljivog, olaksanje koje Bog daruje onima koje voli…osjetih da se meleci/andjeli mole sa mnom..mnostvo ih a svi u redovima, u bijelom, tihi i nenametljivi, svako u svom sastanku sa Bogom..osjetih momentalno olaksanje svih onih naboja koje zivot namece, osjetih radost i mir u srcu…elhamdullilah…sve je to tako velicanstveno u Njegovim visinama, sve je mir i spas, sve u skladu…osjetih sklad sama sa sobom koji u zadnje vrijeme sve vise gubim i…

Zelim biti lagana i lagodna poput leptira koji zivi samo jedan dan. Vjerovatno je ta spoznaja o smrtnosti vazna da bi se fokusiralo na Zivot! Samo ljubav, osmjesi, osjecaj upotpunjenosti i smiraj. Kao zalazak sunca, kad se pomjesaju narandzasta sa crvenom pa zuta kugla u sredini, sve je perfektno u prirodi. Svaki listic ima svoje mjesto i svrhu. Zelim zivjeti punim plucima, za sve one propacene godine koje su mi bile nametnute. Zelim biti ushicena i srecna, kao djete, kao lastavica u visini, kao zaljubljeni tinejdzer. Zelim vidjeti Australiju i…

“Sve je to nekako blesavo!”, rece ona, “Sta?!”, upitao on. “Pa zivot, sav taj prokleti ciklus rodjenja, odrastanja, umiranja, kakva sharada!” “Sve je neko natjecanje, ko ce imati vise, izgledati bolje, sva ta pakost i sumnja medju ljudima, nema svrhe. Ironija je biti rodjen i odrastati kao siromah, zamisli! Zeljeti “konje vrane” a imati zeca u sesiru, Ili htjeti biti pilot a bolovati od vertiga. Koliko smo samo okovani drustvenim normama. Rijetko ko se otrgao, osvijestio i zivi onako kako on to zeli. Oh, kako zavidim prosijaku u parku, spava…

Strah ti je, prijatelju, kao lavina…pocinje od nemira, podrhtavanja pa se obrusi nad tobom i preplavi sva osjetila…”kao okovan strahom”, kazu, takav je i osjecaj; okovan, zarobljen, paralizovan…vecinom je strah posljedica teskih i turobnih misli, koje se roje po nasim glavama i dovoljno je samo da se sjetis rata, onog koji si dozivio na svojoj kozi, dovoljno je da znas da si izgubio sve, kaze se u narodu da nista, u sustini, i nije nase…sve je Bozije, i tvoja kuca i tvoj porod…osjecas da je tako, da je tvoj grad…

Orunjena zivotnim nedacama, kao neka stijena o koju se tuku vali, orunjena i ostecena udarcima zivota, mozda i isklesana istim…oznacena da sam ja-ja, obiljezena da sam tudja, necija, nicija…obezglavljeno srljam kroz zivot, nesebecino dajem sebe, volim koga srce voli i pronalazim sebe u pitkim vodama poezije, ceznem za rajskim vratima, dusevnim mirom, za njime…nosim sjetu kao ordenje mojih bitaka, dobijenih i izgubljenih, vise onih izgubljenih…nisam skamenjena, osjecam prolom oblaka i cvrkut ptica me vraca iz depresivnih misli, nostalgija me vuce u dane kad je sve bilo zivo, iz mrtvila koje…

Stigao je i dragi bajram u moje srce, uselio se tu da me pocasti baklavom i hurmasicama, kao majka moja nekada u nasoj Dubici, samo su staze kuci odvec zavejane i majke vise nema a nema ni oca mog milostivog. Bajram je sada samo sjecanje na kandilje, lepinje, pirijan, na sva nasa stara bosanka jela, na ljubav komsiluka i rodbine, koja je sad iscezla, iskrala se iz nasih domova. Sad bajram docekujem sa suzom u oku i jednim neizbrisivim sjecanjem na rahat djetinjstvo, na ljubljenje ruke kao znak postovanja svih…

Andjeo moj…on meni dodje u snove, srcu drag lik, obasjan iskrenoscu i blagoscu..poput oca…Dodje on meni i ne razdvaja nas vrijeme niti okeani , ne razdvajaju nas prohujale godine niti sumorne bore sredovjecnih ljudi… Sve miruje, sve je obiljezeno njegovim velicanstvenim prisustvom…On se smjeska na mene i zelene oci se smjeskaju. Sve je stalo samo on i ja se osjecamo, povezani nitima sudbine… Dodirujemo se bez dodira, pogledom…On budi u meni sve poznate i nepoznate emocije, obnavlja moj duh, cisti moju auru. On je moja staza srece, on je svijetla…

Emotivno mrtvi ljudi, nemaju sluha za slabije, gaze preko tvog lesa jer “para kazuje” i ti si stranac vjecni u zemlji gdje je “nesto trulo i bolesno”, bez ikog svog osjecas jezu svakodnevnice koja te gusi iz dana u dan…Osjecas da te “brat” tvoj ne razumije, vremena guse i njega, tudjina i ono “od viska glava ne boli”. Svi gomilaju sebi i govore “meni Bog daje”, gomilanje nema nikakve veze sa Bogom, on se srdi na takav cin, on je rekao da se djeli od svog dobra, i tako iscezava…

Nisam ja drugacija od vas “gospodo”! Ja sam samo lisena mrznje i gramzivosti, ja sam celjade u majcinom krilu, kojem vi odredjujete buducnost. Ja sam obogacena svim onim sto vi nikad necete posjedovati, ja sam rodna zemlja, ja sam cvijet poljski. Ubraste me, cisto onako da biste me bacili u mulj, “gospodo”. Zaboravili ste da sam lotus, ja rastem u mulju i dajem miris mocvari. Niste vi ljudi “gospodo”! Vi ste masine u masini koja i vas melje. Samo niste svjesni toga, niste svjesni Nicega. Koliko je svijet mali, koliko…

Nije lako osjecati sve oko sebe, duplo vise od drugih ljudi. Sta stoji iza necijih rijeci, pogleda. Nisam ja vidovita ili ako jesam onda je to Boziji dar. Moji snovi se ostvaruju pa im pridajem veliki znacaj. I neko vece sam sanjala tatu, znala sam da je dosao da se pomolim za njega, sve je nekako povezano na ovom svijetu, i sto se cini beznacajnim- vjeruj da nije. Smisao postoji i kad se sve cini besmislenim. Osjecam te energije koje nas vezu ili razdvajaju. S nekim je milina razgovarati a…

Sta znaci biti strijelac?! Emotivan i strastven, spreman uvjek ruku pruziti svakom ko je u nevolji, uvjek u potrazi za boljim sutra, za ljubavlju, duhovnosti….slobodan duh, nevezan ovozemaljskim…zeljan avanture i entuzijasta on vjecito plovi morima u potrazi za necim sto mu dusa nalaze…Dubok, duhovan i stabilan on svoj cilj trazi i pusta da ga intuicija vodi ka njemu…a kad ga pronadje zapinje svoju strijelu i nikad ne masi…ljudi ga vole jer ima posebnu energiju i ljubicastu auru koja ga krasi i odaje snagu duha…Najcesce ima zelene ili smedje oci i…

Nema me….samo se nazire moja sjena kad prolazim ulicom, sva onako nedostizna, nakicena, namirisana…ljudi gledaju kroz njihov ego pozude i pakosti…a mene je vec odavno progutao moj ego i moji kompleksi pokondirene tikve…i krecem se sa stilom, kao macka na vrucem limenom krovu, krecem se kako bi moj ego progutao njihov…kako bi bila iznad i nosila njihov ego kao bljestavi nakit na vratu…oni ne vide od svoje pohlepe i pozude i lake su zrtve dame sa kamelijama, lako ih gutam kao djete zvaku i moj ego raste sto vise ih…