Samo ti stazu biraš

Samo ti stazu svoju biraš Putokaze sam si crtaš   Hodit ćeš il’ kroz maglu Il’ pod osunčanim nebom   Samo ti stazu svoju biraš Putokaze sam si crtaš Bacaš se  u ponore zla Il’ kupaš se mirisnim uljem   Samo ti rušiš kamine ljubavi Samo ti istima novi kamen stavljaš Samo ti stazu svoju biraš…

Brige

Brizi se ne prepuštaj Sjajna je to oštrica Pokucat će ti na vrata I lice vedro iskasapiti Druga će se prišuljati I leđa ti kamenovati Tada stiže horda njih Kao kriče u daljini A znaš da su blizu Poklekni samo malo I u tintu svoju namočit će te Da napišu svoju novelu Da ih se upamti kao Brige

Svačije čuđenje

Znatiželja me jaka vuče, čovječe Ne znam koliko poznaješ ih Ali znam da znaš ih Pa mi reci što znaš O zemljacima svojim   Riječi preslabe su, stranče Ne znam koliko poznaješ ih Ali znam da znaš ih Ove ljude, ponosne zemljake moje Gaze dok im zadnja suza ne poteče   Kratko odgovaraš, kao da ih ne znaš Ali znam sada… No ne reče mi, čovječe Otkud su onda veseli ovako?   Vidiš i sam, stranče Kolo svako brzo igraju Ali ne vidiš vrelo tlo Što im se potkrada lukavo…

Gromovi prijestolja

Dok snivaju ljudi pred zoru Krovovi im bjesne od nebeskog sivila Vjetar udarcima zidove pozdravlja I tišina jeziva na kraj’ se prikrada   To nisu sivila nebeska To nije vjetar jaki To djela su crnog prijestolja Što ga ljudi gledaju nijemo   Dok snivaju ljudi pred zoru Krovovi mi strahuju od kaplji nebeskih Vjetar ruši stoljetne vaze mira I tišina jeziva na kraj’ se prikrade   To nisu kaplje nebeske To nije vjetar nemirni To gromovi su crnog prijestolja Što ga ljudi vide poput sunca  

Kazalište lutaka

Inspiracije bilo nije, Tekst bez slova i jasnoće pisao je Na spaljenim listovima   Tvrđava oblake je škakljala, Svoda nebeskoga bacala je odsjaj Hodajućim smrtnicima   Ta unutra gledalište bilo je, Scena bez scenarista pretpana je Škripavim lutkama   Predstava gotova je, I bez glumca i bez režije igralo je Kazalište lutaka…

Iza ugla gdje ugoda me miluje

Tražio sam, gledao sam staze Pod torbom putnom ramena su plakala Breme ljudi zemlje moje um mi je gnječilo Mira imao nisam, niti sna Iza ugla vrač mi se smješkao   Od boli vrisnuo sam, zajecao sam Torba putna pijesak je prosula Um zgnječeni udario je svježi vjetar Ugledah spas, spas mi od bolesnika Gospod dade Iza ugla milost je mirisala   I sad kročim mirno, kročim čvrsto Uz mene bistra bića u svjetlost gledaju Prisjećat se rugla domovine svoje ne pokušavam Sad pronašao sam stazu, stazu da me vodi…

Vrt i vrtlari

Stoljećima cvjetao je hrvatski vrt: Zemlja mu od plodnosti iskrila, Zrnce slobode korov mu je čupalo. Stoljećima trepet je bio hrvatski vrt: Pupoljci toplinu upili su, Listovi su izdanci mu nevinosti bili. Stoljećima paljen je bio hrvatski vrt: I sjeverni i južni piroman ga opsjedaše, I ostade opet goli pupoljak. I dalje stoji nam hrvatski vrt: Od ljepote i vrtlaru domaćem muka, Pa ga sjecka bez suza!