Pjesma izgubljenog

Kradem putanju vjetru, Na prstima se prišuljam. Okrećem leđa svijetu, Ne mogu da ne pomišljam.   Negdje u javi ili snu, Daleko sigurna sam. Tvoje ruke nisu hladne Njihov dodir osjećam.   Tada pomislih , Možda mogla bih Uz vjetra tužan pjev , Zaleđene usne Natjerat’ na smijeh.   Plavetnilo očiju, Oživjele bi iskrice i plam. Ukočenim kapcima, Otjerale san.   Ne bi ni smrt tada Udisala tvoj slatki dah. Pružala ti ruke I mrvila te u prah.

Pjesma

Na prijestolju od žada Što u tami trune, Javi se nada, Te brzo umre.   I Gledah mnogo puta, Pa i sada Prolaznika što luta I u bezdan pada.   Izvezen od snova, Rastrgan tugom, Život je violina S puknutom strunom.  

Pjesma o njoj

Volio sam taj pogled jednom, udaljen miljama, prekriven sjenom. I usne, slatkoću vina, Smijeh odnesen u oblaku dima. Pa i kosu njenu, slapove u zlatu, Muziku i bokove, kako se njišu, klatu. Volio sam nju u svom sjaju. Dogorjelu svijeću na samom kraju.

Nema te

Onog dana kada odeš, Za sobom zalupi vratima. Ne ostavi mjesta nadi, Ona najviše boli otima. Neka konačnost bude jasna, Otiđi bez poljupca i glasa. Onog dana kada odeš. Neću te se sjećati, To ti mogu obečati. Ni slova, ni glasa, Od mene nećeš imati. Neće mi mjesec Nalikovati tebi. Onog dana kada odeš, Mogu ti obečati. Tvoje note i pjesme, Pomest će vjetar. Tvoj smijeh neće odzvanjati Ulicama praznog grada. Ne,ne volim te ni Prije ni sada. Ni falit mi nećeš , Onog dana kada odeš. Neću ispisati cijelu…

Usnula smrt

Kada usnem zadnji, vječan san, Kad utihnu mi srca plam. Kad tišina riječi potisne , I u crnoj zemlji trag otisne. Vječan led poljubi mi dah , A laki korac postanu prah . I tih jecaj nad mojim grobom, Postane melodija nad crnim svodom . Tada moje srce, mrtvo i hladno, Zaplesat će žarkim plamom. Kada u tihoj, ovoj noći , Tvoje tijelo pridruži se mojoj samoći.