25. 11. 2009.

poželiš li ikad papir blijedi da oživi i šuštavost njegova prisna da omota se oko tebe u daljini putevi neki poznati ljudi neki poznati iz nekih starih filmova kojima se ne možeš sjetiti imena a u prolazu te pozdravljaju poželiš li ikad riječi svoje utopiti i da ponovno se rodiš staklenih očiju kao iz sna čist poput trešnjina cvijeta mirišljavim ljetom a prhak po dodiru nalik na tuđu nekako mladost sanjaš li još uvijek iščezava li hladnoća pred tvojim korakom u daljini poznati me putevi dozivaju vjetrovitim šapatima ljudi sve…

12. 10. 2009.

stotinama već puta prođoh kroz isti ovaj promukli park pomalo je tužno zaboravljeni kišobran poput izblijedjela osmijeha ostavljen na ogradi lice bjelasa mu se na mekom svjetlu nekih starijih lampi hladni prsti što miluju hrapavu kožu okolna drveća sa sjetom i nekom tihom čežnjom neka jača svjetla u daljini i bliži otkucaj zvona kao srca drugog nekog ljudi prolaze jedan za drugim gledajuć tek u pokisli pločnik i utihlo lišće drugdje tuđi životi teku ostavljajuć poljubac samo posljednji prije zime a svi su nekako slijepi ima li budnih još u…

27. 10. 2009.

tisućama puta odlelujah na krilima jesenjeg golog daha i noći što tek dopola sjaji jedva rascvala tek dovoljno trunku dovoljno da me samoća uštine duboko u pluća a ovaj grad pun prikaza tvorevina umova začaranih sjenama a zapravo grad sazdan od riječi i sitničavih mojih očiju i starih starih otisaka kiše a ako ti se činim šutnjom zemlji ja podarih svu boju svojih obraza usta svojih ne zatvaraj preda mnom čak i ako sam ti od mjesečine dalja kožu svoju ako skrivam smijeha mi svoga ne otimaj od prstiju besanih…

05. 11. 2009.

u noći bez mjesečine prošetaj ruke naše zamrznutim kanalima i ledom ih ujedini nježno neprimjetno a zauvijek ne bi li se svi dodiri naši ostvarili duša će moja u nebesa uzletjeti poput zvuka sretna i bezbrižna i zaigrana u nama u tihoj noći možda se združiti s onim nevidljivim mjesecom čašom bjeline lepršave što potajice se ljubi s pahuljama oko nas u dosad netaknutom snijegu samo otisci naših osmijeha ispred polupraznih kuća ponegdje još koja crvena jesenja ruža uhvaćena u prvom snjegovitom jutru i gotovo je smiješno gledati je kako…

28. 11. 2009.

poteci žilama mojim i razbudi boju u njima zglobovima u kojima tek nazire se sva riječna ljepota sazdana od šljunka ugibljivog i lipovih sjena pričljivih i tek napola vidljivih takvim tekućim prstima prođi mi kroz kosu i ostavi u njoj svoj miris lako opor i s natruhom tek ranovečernjeg vjetra gipkim me brzacima povedi i upij u me mladost našu i starost i sve ono što ćemo zajedno proživjeti preplivaj trepavicama svojim svaku baš udolinu tijela moga i udahni se duboko duboko i još dublje zanavijek zauvijek samo mi u…