Očajna

Tu sam! Na mjestu nevjerice! Iza vrata razbitog jada. Kapam iz očiju na tepih svoga smiraja i slutim izgovor same sebe, jer loše se podnosim kad se ukidam pa se raspoređujem po vidu umova. Slušajući, ušutkujem se! Grabljam riječi rascvjetane i palim ih na ognjištu nemogućega, neka nikad ne stasaju u vremenu, jer nikad gorča nisam bila nego sada. Umor čini svoje, pečati me i opsjeda, težinom koči i nedužnu napušta!

Personificirana

Najtužnija od svih, prolazi polako jesen Ogolili su je do kože Zabili joj hladne nože Potrgali joj lišće Od hladnoće se u zemlju stišće Najtužnija od svih… Na vrhuncu svojih dana Slaba od teških rana Svija se od bola Osramoćena i gola. Najtužnija od svih, prolazi polako jesen Nekad krasna i voljena Sada umorna i slomljena Njena  vremena su prošla Studen tuđa je došla Najtužnija od svih.