Sa mnom se zavrti

Kad na leđa s mjeseca kao breme se spusti i u ustima pijesak jezik zaguši, riječi kad postanu teže od boli u duši, znaj da tu sam, na peronu stanice života tvoga. Sreća što odmiče dok tama usta otvara, i broji sjenke slomljene pod nogama, kad strah caruje nad mislima uboga, tamo gdje ništa ne raste osim smrti, ja ću te nositi kroz život, sa mnom se zavrti. Na mome ramenu poput kamena tvrda, da na njega staneš, kad poželiš vidjeti iznad neba, dijelove života svoga, što sjaj ulašti na…

Ovo moji su okovi

Ovo moji su okovi, sačinjeni od grafitnih, tankih, po papiru prosutih, niti. Vječni okovi oblikovani kroz oči i srce malog svijeta, kojeg volim. Ne uništivi, ne zaboravljivi tek ponekad dahom odneseni ali izrečeni, okovi. Umom stvoreni, rukom pretočeni u zauvijek. Krivo protumačeni, bludnički okovi.   Hrđavi poput dodira u noći, bolnog i iskrenog što u vremenu svjedoči.  Tama i srce. Zurim u njih neprestano, udišem svoje očajne pokušaje da promijenim prošlost. Sada. Udišem vrijeme koje ne mogu izdahnuti. Psi danas nisu lajali, mjesec se pretvara da je zvijezda. Kukom od…

Gdje si, tata?

U snovima je jak, drži nas na rukama Mama, dali je to moj otac? Dali je on jak? Čuva nas od svih zala, tata je tu ne brini se. Gdje si tata? Zašto tako rijetko izgovorim tu riječ? Što te boli, tata? Zašto te nema? Sanjam te, tata! Kad me zagrliš nestane sva bol, snovi postanu stvarnost. Tata, zar ne razumiješ to? Ja sam tek beba, tata!! Zašto me ostavljaš? Zašto ostavljaš moj mali osmijeh. Nasmijat ću ti se tata, svaki puta kada te vidim! Vjerovat ću tata, da ćeš…

Volio bih ovo bolje bolje napisati

Želim da znaš da se ne moraš krivit – Majko Nije me boljelo kada nismo imali jesti. Nije me boljelo što spavali smo pod stepenicama. Boljela me tvoja tuga – Majko.   Ne moraš biti tužna, stara majko. Tvoje srce zamijenilo bi hranu i dom. Tvoje srce dotaklo bi dušu i svijet bi bio lijep. Nemoj plakati, molim te – Majko.   Dozvoli da ti kažem, moja draga majko Ljubav je jača od siromaštva i mača Ljubav je snaga i nemaju ju mnogi Za mene majko, ti si anđeo s…

Srce priča

Večeras mi srce, recitira omiljene stihove, Šarajući život, tonovima pjesme, I isti onaj pogled, kad zatvaraju se kapije, Kada odlazi ti prijatelj, poput vode s česme.   Danas dodir kao uspomena, nek vijori nad tim pogledima Pamtit ću te prijatelju, makar zvali život te dovijeka Mada Shvatio sam davno, da ponekad srce se poigrava. Večeras mi srce, uporno tonove recitira.   I tiho mi kaže: Dođi, svaki puta ti kažem, kad stvoriš se u meni. Ta ja nisam nestao, to oblaci prekrivaju sunce u meni. Pitam se čekaš li me,…

Ta strast što živi… Što gleda smrt u oči.

Voli taj povik, taj urlik imena njena, Stijene što lomi, ona samo je žena. Laž, nabijena joj u glavu, kao udarac života Koji primio bi za nju… Zavijen u tmini.   Križ što nosi na svoj bi prebacio, Misliš da mi je teško? Ma sve bih porazbacao, Vojske vaših riječi, te šapate mračne, Do nje ne bi došli… Preko mene živoga.   U vatru ognjenu svoju ruku bi stavio, Ako to je lijek srcu za život što sam pravio. Da trenutak otkuca te sekunde sreće Gdje život počinje… U tebi…

Zastori

Ostavljam ti ovu pjesmu kao poklon, danas kada znam da je život čudo, i ne želim ništa za uzvrat, možda samo još malo da dišem. Možda u zraku osjetiti ću miris života, što mi u jastuku ostavlja svakog jutra, ponekad samo da me podsjeti, da ga možda neću mirisati sutra. Čudo je živo, taj život i ja, kao dva brata, ponekad posvađana, ali noć kada dođe i u snove se pođe, ponovno jastuk s njim dijelit ću ja. I nećemo se gledati, leđa na leđa, okrenuti se od onog tko…

Potraga za snom.

U noćnoj tmini, gdje zvuk iluziju stvara, moje misli svuda lete, od mira nema ni dara. Čak ni san na oči neće, kao da ga netko tjera, a toliko za njim čeznem, možda, ugašena moja je vjera. Sad tek noć poput stranca, tiho šeće oko mene, tu i tamo nešto šapne, tad zaboravljam na sjene. Gdje si? U kojoj priči život stvaraš, dođi malo bliže, želim sa mnom ti da sanjaš. No tama kao tama, lice ko’ u vraga, ponekad i drsko, pređe preko praga. Umiriti se moram, meditacija liječi…

Tri konja neustrašiva

Mladić lica plavoga, crta kiša jesenjih, pogleda duboka, kao jedna knjiga, ali samo prvog poglavlja. Živo je početak jednog ranog proljeća, u suzi okovan s dva svijeta u rukama. Jedan njegov a drugi izabranice života njegova, iako oba drugačija, veza prekrasna. Imao je tri konja neustrašiva, jedan je bio iz njegovog plemena, drugi iz mašte kojeg sam smišlja, a treći tek odraz u oku njenom, kao izlaz iz ovog svijeta okrutna. Znao je jahati kad ona bi zaspala, I krasti oblake nad njom, kako bi ju zvijezda obasjala, ništa od…

Htjedoh ti reći…

Htjedoh ti reći, riječima teškim Bojom tamnom, potezima grešnim U meni još uvijek, poput hrđe se sjaji Onaj stari sjaj, što mi nedostaje. Daleko si tamo, negdje gdje sanjaš Al mog sjaja nema, baš tamo gdje spavaš Topline za dodir, nit pogleda hladnog Nit suze za pozdrav, onako za kraj. I ne prođe dnevno, korak vremena uz mene Da se ne sjetim lica, jedne prelijepe žene Da me mozak ne podsjeti, što ljubav može biti Kopljem na sekund’, tek srce da probije. A srce ko srce, još uvijek mi bije,…

Dobro Veće…

Dobro veće, što tako šutiš? Nije li valja, ta ti se nešto ljutiš! Na život? Mene? Po licu ti se vidi, Da se to možda, tvoja duša ne stidi?   Ili je pak obratno, pa si ljut na sebe? Sad kad jasno vidiš, kako beskućnika zebe, Zima kad je hladno, i vani kiša pada, Da ti možda sada, srce ne pati od jada?   Dal’ ti sad pomalo, to neka sjećanja naviru? Iz prošlosti dolaze, izgleda ne umiru? Što sikćeš na me, boli kad se spomene? Boljet će i dalje,…

Noći ove

Noći ove, novo ništa nije, nit s neba mjesec, sa željom da se skrije, tek tuga mi kucka, nad prozorom hladnim, baš hoće unutra, da čini me jadnim. Što došla si sada, što mi nad prozorom bdiješ, zar ništa drugo, ti činiti ne smiješ? -„Vani je hladno, ja sam tu da se zgrijem, reci mi poznaniče, dali ja to – smijem?“ Obasipa mi sobu, ta svjetlost praznine, sa ulice iz lampi, tmina gdje gine Prozor je sve, što trenutno nas dijeli, od mene i tuge, tek milimetar cijeli. Da pustim…

Za tebe ljepoto, ja stihove ‘rišem.

Zamoljah te draga sad srcem mojim, Ta’ rukam i tijelom, učini me svojim. Života i riječi sve skup’ malo će biti, Al’ vječno ću vodu s tvog’ izvora piti. I ne brini draga, ti nemoj se morit, Duhom i tijelom, za te’ ću se borit. Na dlanu mome, ko’ zvijezda ćeš sjati, I nikada lijepše, neg’ tad ćeš ti spati. Za tebe ljepoto, ja stihove ‘rišem, Odu ljubavi, sad srcem ti pišem. U vjekove stihovi svijetom nek’ kruže, I mlade ljude skupa nek’ združe. Jer pjesma o tebi ljubavlju zraći,…

Sjetan sam majko

Sjetan sam majko, sjetnog sam kova, al’ iz dana u dan, rađa ljubav se nova. No nije ta ljubav ka drugom da ju dijelim, ta ljubav je meni, ponekad čini me cijelim.   Zašto sam sjetan, možda razloga i nema, al’ u životu mome, ti prava si žena. Iskustva sam mlad, tek život grane širi, no načina ne pronalazim, za srce da se smiri.   Pak u riječima tvojim, malo mira mogu naći, ne brini se majko, tvoj sin će se snači. I još hvala da kažem, nije mi žao,…

Ponekad

Ponekad noći su besane, ponekad. Tiho poput tmine ušutjele, ponekad. I baš tada sve sjeti me; ponekad je bolje ne doživjet te. Ponekad kiša kose pušta, ponekad. Duge, zlatne, tkane od sunca, ponekad. I baš tada kroz um prođe mi; ponekad da te ugledam, dođe mi. Ponekad život puste priče piše, ponekad. Krhkom olovkom jedva obrise riše, ponekad. No baš tada boli zajecah; ponekad bi promijenio što podcrtah. Ponekad ne razumijem što radim, ponekad. Oprosti što te toplinom hladim, ponekad. I sada možda odustat ću; ali odustao ne bih, poruku…

xxx

…”Ostavio bih tek ponekad, ovu svoju ludu glavu da se odmori od ovog svijeta. I tada bih shvatio. Da znaš, da ti ne bih kupovao sreću kovanu zlatom, ne bih te kitio draguljima sjajnim, ta ne bih te oblačio u kašmirom krojene kreacije… Umijesto toga, zlato bi ti sjalo svako jutro kroz prozor, u naručju, sjalo bi osmjesima topline, sjalo bi u očima koje gledaš u ogledalu i pokraj sebe… Dragulji bi bili posvuda, svaka ona sitnica koja ti nešto znači bila bi najlijepši dragulj a kašmir bi odjenula nježnošću,…

Htio bih suzu pustiti.

Htio bih suzu pustiti. Da dotakne pod, Na kojem su tragovi, moga koraka Da se zbliži samnom, kao nitko do sada. Htio bih suzu pustiti. Da klizi niz lice, Na kojem je osmijeh, moja tuga Da me miluje, kao nitko do sada. Htio bih suzu pustiti. Da ispari s moje kože, Na kojoj su tragovi, tuđih želja Da me oslobodi, kao nitko do sada. Htio bih suzu pustiti. Da zazrcali oči, U kojima je ljubav, drugi život Da me gleda, kao nitko do sada. Htio bih suzu pustiti. Da dotakne…

Zar nik’ za njega ne znade?

Sad stadoh, zar nik’ za njega ne znade, Ta’ on, Vam tek danak, za života dade. Ni zvuka, samo muk, za trenutka ne bijaše, Al’ sud, svud osjetiše, ljudi sami, se razbježaše.   Ne razumjehu tada, al sad suzom sve isplakaše, Tešom mukom, jadom, bolju, svoju dušu olakšaše. Nad prozorima, teške kiše, mjesec, drvo grane saviše, Ništa osim sjene, kao u dušu, tak i u sobu, ne obasjaše.   Stvoriše nove note, u glazbu vremena, čelikom ih okovaše, I sad, kad sve to prođe, sad drugi tu tugu neprestano sviraše.…

Nit’ mača, za strah me nije.

Nit’ mača, za strah me nije, Nit’ srca, u boj da mi bije. Al’ sveg, kao nik’ mi nije, Al’ sveg, što srce ne krije.   Nit’ žari, za život da vrije, Nit’ sna, što licu se smije. Al’ sveg, što znao sam, nije, Al’ sveg, zaboravio nisam, klije.   Nit’ vode, za žeđ’ da skrije, Nit’ hrane, za snagu mi nije, Al’ sveg, što trebah, najmilije, Al’ sveg, što nemah, najmilije.

Čovječe…

Stani čovječe, stani osvrni se Spusti pogled, spusti mačeve Vidjeti ćeš tada, o tužni čovječe Kako zvijezde noćas, za tebe slažu se     Tada pogledaj, duboko u sebe Zaboravi, na stare poraze Od novih bitaka, iskustvo gradi se Znam da ne želiš, ali voli, čovječe     Smisao, sama doći će Ali potaknuta ničim, uvijek kočit će Zarobljen okovima, nemoj čovječe Život je lijep, pruža ti stoljeće     Pruža ti livade, kićene svjetlom Ne gasi svjetlo, u mraku strah vlada Izaberi čovječe, strast umjesto straha Pogledom ju ukrasi,…

Dobro došli u sjenu stvarnosti

Ostvarenje Iz slijepog imena jada Otvaraju se putevi krajnosti Srce je ranjeno od pada Nema više ustrajnosti Nema više linije između života i smrti Sve nas je uhvatila mreža tame Nema više značenja riječi biti Samo stvaraju se nove rane I ovaj naš korak crn je od gari Niti On nam pomoči ne može Iluzija se pretvara u plodove stvarnosti Ostajemo sami bez kože Vrijeme je užeglo Više ne vidimo jasno slike Sudbonosnu nam tminu isplelo U rukama držimo začarane jeke Reflektirajući stvarane od strane tame Gasimo i zadnji ostatak…