Opijen

Ne želim  otvoriti, priseći priznanje dok se ne opijem Jedva otvoreći kapke i na djelić uslikati usne njene Crvene poput francuskog ruža u meni izazivaju pohotnost Udahnem polako, zamišljajući, ne želeći nikakvu odanost Samo njenu prisutnost, uostalom i sama šansa je dovoljna Da me poput vatre drvo, ugrije senzualnost njena Ponovo bijaše isto, opijen do besvijesti,jedva gledajući Upuštam se u krevet, spavajući na svojoj bljuvotini Trule šipke kreveta raspadajući  proizvode zvukove Zvukove inertnosti, gluposti, budalaštine glupe dok ona s nekim drugim dijeli dijelove tijela meni, budali, ona je samo ideal…

Moja soba

Uhvaćen u tmini, krajičku male hladne sobe Zatvoren da me toksični alkohol ne bi probo Prozor do, ispušta uspavanu bol, nedorečenu. Vjetar ju k meni nosi, tiho teži da me dodirne,  miluje po kosi. No soba svaki put ostaje zaključana, ključić bačen u tucet trave koja se rosi. Neka ide k vragu, ona koja me zaključala, nesvjesno bol mi poklonila, dušu mi zatomila. Usijan mrak. Vidi sreće vani, miris radosti dopire do mene, ali nikako, nikako otvoriti prozor. Otvoriti sebe.

Kritika laika

Šimićeva opomena, Matoševa serenada, Ujevićeva jadikovka Bačena u ralje i vrtlog bujičnjaka, njihova ljepota i sloboda Budalama treba svašta, da li je išta u životu stvorila njihova mašta? Trenutak je mali, osjećaji duše teško provodljivi, ma kako samo, Kako samo razumjeti čemu je potrebna prijašnja interpretacija Uvučeni i linčevani sustavom poput Galilea, ne damo se smesti Da, mi!Koje zupčani sat sustava nije uspio otpuhati, pomesti Hraniteljica duše, spasiteljica ljudi, uzvišena i nedostižna umjetnosti Obraćam se tebi, u očima mojim nikad nećeš dosaditi, ne daj se, Ne daj se, teško je…

Moja soba

Uhvaćen u tmini, krajičku male hladne sobe Zatvoren da me toksični alkohol ne bi probo Prozor do, ispušta uspavanu bol, nedorečenu. Vjetar ju k meni nosi, tiho teži da me dodirne,  miluje po kosi. No soba svaki put ostaje zaključana, ključić bačen u tucet trave koja se rosi. Neka ide k vragu, ona koja me zaključala, nesvjesno bol mi poklonila, dušu mi zatomila. Usijan mrak. Vidi sreće vani, miris radosti dopire do mene, ali nikako, nikako otvoriti prozor. Otvoriti sebe.