Primljeno

  tonem u kauču mobitel u ruci vrišti komentator gooooool 1:1 sad jedan brišem sad drugi zdravo Mala slično svaki počinje smiješno pijan zaljubljen depresivan živčan histeričan svi pizdarije pišu nisu prisebi a ja samo brišem ponekad nešto zapišem

Pjesma vjetru

vjetar se poigrao vremenom odletjelo jedno popodne semafor na putu ljudi razveseli se i pozove vjetar puše crni kaputi plešu u suncu poljupcima griju dušu nad crknutim vrapcima nesu se nova jaja suze teku rijeke bujaju utopit ću se u tvom moru

Pjesme iz groba

lete u sobi jedu prah pisače mašine istrunule u vinovoj lozi potonule čamcem koji plovio po Muri čekaju pecanje u garaži u udicama gube se u koricama suncokreta i u tikvinom sjemenu dio njih je u drvenom maču u zemlji u vama u meni

Oprosti

zajedno smo na zemlji ti na zemlji ja oprosti mi slijepo pipkanje u svjetlu mračne misli grubu šaku oprosti mi neizderane psovke neizrečene riječi neposlane poruke nenapisane pjesme neiskazane osjećaje … sebično čuva svako svoju krhku dušu … griješnici smo namećemo jedan drugome reže bode usne plešu dah se lijepi vihorom leti zdravlje oprosti mi … oprosti mi za ništa oprosti za sve

E01

guši miris irisa plavog u rupi sivoj duboko u očima prašina nas spaja poljupci u pijesku srca u snijegu a (m)iris nadalje guši buši suši sushi puši …

Trenutak XIII

mora da je tako kad nije onako u vodi je počeo život u noktima mulju grčevitim rukama u kavezu zatvoru noga zapleće se ruka u plavoj kosi blatnjavoj kovrđavi valovi po bijeloj oblini za zlačena prsa tabani joj kopaju po mulju biser žari koža krvari stopalo propalo za čas školjka drolja fina dama plava na javnoj plaži bez kostima u krilu

Trenutak XII

gore tijela u sparnoj sobi parfem kosa u kaosu sline muškarci psi kuje prefinjene žene gube uzvišenost eunuh ljubi eunuha puši paša a trbusi se tresu valovi ruka spleću se iza leđa guše žderu spolovi nervozan gutljaj kave rasprši se pijesak škripi između zuba

Trenutak XI

ludnica obješena mačka na zidu kotrljaju se oči u praznoj lubanji gube se riječi zalogaj leda dere grlo krvari a misli da je krvava madež na listu osmijeh na licu a led se topi topi

Badnje jutro

sedamnaest ključ tisuću devetsto šezdeset i četiri ulaz korak naprijed jedan dva jedan dva jedan dva jedan dva i još jednom jedan dva ulaz kupanje ljigav sapun kristalna voda izlaz omotan ručnik kamene noge pereš zube zagledaš se u ogledalo i gadno pljuneš u umivaonik mržnja curi u kanalizaciji a ti se gledaš gledaš budalo

Trenutak

pušač kašljući umire željezo drhti plače plače svlaći me sa očima otkopčavam joj grudnjak miluje me idilu ubija pokaze karte pokaze karte pokaze karte

Ostaci ostataka

jesenska kiša zemlju natapa u noći na koljenima muškarac viče ljubavi hladni vjetar puše nigdje žive duše na kamenu mokra glava šapće ljubavi blatnjave nokte ledene ruke dahom topli između grobova grub se glas gubi ljubavi jadnik kopa uznemireno traži kovčeg umoran mu uzdah nebo seže ljubavi drvo nokte lomi crveno meso reže jama puna mesoždera krikne ljubavi dečko                                         nespretno oslobađa leš iz zatvora nježno ljubi                                             grli tijelo plačući govori ljubavi ostatke ostataka                                                   smrad crijeva napuhani trbuh ruke pruža prema nebu                                                     traži oči ljutito pisne ljubavi gubi vjeu i samopouzdanje                                                             …

Naslov

sjaji platno nad umornom tvrđavom lanci lijeno povezuju stari i novi grad žalosno svijetle svijeće nad grobovima tu su pokopani slavni slavonski hrastovi ribar tvrdog srca uporno bulji u rijeku zamagli cigareta i jauču razbijene čaše pijan bedem povraća od prolivenog vina ljudi bacaju smoćeno odijelo na kamen pljuje se gazi skače po drugom čovjeku ljubavne pjesme gube svoje značenje večeras                                   jedino mjesec uživa u lijepom pogledu gledam kako                                           niježno liže oble grudi smeđe žene netko pipa dira ljubi                                               miluje njene gole noge dok se trza nešto što ne…

STABILO liner 308 blue line

pjesmu napisanu nečijim očima prepisuje drhteći na bijeli papir u ruci se odmara hladno tijelo mukom se pišu stihovi oka o vjetru i zacrnjeloj jedrilici plovidbi na valovitom moru o napuštenoj vojničkoj zgradi stvarnim i nestvarnim osmjesima muka je kada ljubi radost kada mrzi prepolovljen čeži svaki njen pokret ljubav                                                  u borbi protiv silnog mutnog mora mnogo vrijedi                                                  lako  se baca po strmim valovima ona ubija uzima apetit                                                 tinta procuri razmaže se na papiru pjeva tiho jako fino i vrlo ružno                                                   pjesma se uništi neponovljiva je…

15 (Pjesma posvećena Bálintu Kisu Szabóu)

jak zvuk zelenog svjetla neprestano najavljuje dolazak hrpe svečanih odjeća po betonu se lijeno vuku tihi koraci jedna noga čvrsto stupa za drugom odjednom začu se čvrst muški glas „…gledao je snimke iz djetinjstva…“ sada ih s majkom zajedno gleda pjesma motora i tihe suzne oči bezobrazni gavran pocrni zrak kosilica zuji mirno travu bulji umoran                                    kosač primjećuje sjenu pokraj zida pada na koljena                                  “od sada parcelu manje moram kositi“ vidio je smrt svog sina                                    gradski pokop auti buka kao tvornica kako nestaje u vječnom mraku                                   u…

Saboter

jedan od boljih osjećaja jest kad upadneš u meksičku ljubavnu sapunicu kao loš i o tebi govore da si otrov njihove odlične ljubavne komedije samo zbog drage Esmeralde koja se posvađala sa našim Juanom i optužila mladog našeg vrtlara zbog starih ljubavni pjesama ljudi                                        u kojima duša utjehu traži kao ja koji                                          u radu (dok) pušta bradu znaju kako je kada                                         saboter unatoč muka radi izgubiš sve što ti je drago i                                         čeka(š) svoju Fortunu i šapće(š) tiho mrtvim glasom govoriš lutki                                           zgužvan u kutu…

Rulet

na zvučnicima novog stoljeća tuče glazba pedesetih godina kronologija postaje nostalgija koju sad ne zanima  prezent samo razžvakani perfekt u kojemu uvjek sretno živi glupo nenormalno traži odgovore kako s kim s čim rulet se opet zavrtio na isto mjesto pala kugla kugla                                      okrugla i vrlo luda koja svakiput                                      dočarava jesensku krčmu pada na isto mjesto                                        u kojoj tri prijatelja piju tamo gdje veseli momci                                             u njeno zdravlje kucaju tjeraju svoje žalosne milsi                                                      polako se (dečki) opiju i izgube svjetlost u vječitoj tami                                                       ostaju samo riječi ti i ja