NEGDJE NA KRAJU

sunce u crvenim rijekama najavljuje zalazak na izmučenom tijelu stoji precizan rez na to su ukazivale riječi o križu ono što izgleda poput ograničenja sam je uvjet poimanja te nepotpunosti izlučujemo laž da nas zakloni od slijepog rada prolaznosti crno mi je srce, oče negdje na pristaništima sumnje ostavio sam dijete da tone … nisam lagao kada sam ti pokazao taj razdor u srcu zato od jutra tražim da mi sklopi ruke

SIN ZAHARIJIN

“obasjani porazi naših ulica najavljuju njegov dolazak nama je naloženo da budemo nijemi da prostremo vodu pred njegove korake da usnama ljubimo pukotine koje nas unizuju tanka mreža iznad ponora čuva naša lica od pijeska krv strpljivo, poput vinove loze kruži oko utjelovljenja grijeha!” već je kasno geste brzo blijede na pijesku sunce prestaje biti goruće svjetlo kojim se odijeva ulazi u spilju, pokriva tijelo telećom kožom srce i dalje poludjelo tuče, dok mu dušu opsjeda bezbroj načina kako dozvati Išmaelovo ime

PRIVATNI MEDITERAN

naše more od tisuću brodoloma, otisnuća naša tijela od krvi i mesa unutar ove povijesti s užicima koji ne traže nasljednike iščekivanje da se izgubljena lica ponovo uspostave u zrcalima s nadama položenim pred oltar grijeha mi smo crvene zrake koje klize obalom u svijetu koji ne treba zalaske (zašto si napustila naša iskušenja)

RABBI

zatočeni zakonima koji bi bili ništavni bez njega zlom koje je utjelovljeno u čovjeku nisu prestajali njegovati svoje krhke ugovore on je bio goruća riječ koja pali stare svezke nije mu dana uloga spasioca junaka niti onih bez trunke straha u srcu prazno bi bilo njegovo kraljevstvo da vezuje one nepokoljebljive vjere sumnjom su mjereni njegovi koraci – ovo je čovjekov pali svijet

IZNUTRA – VAN

ugljen s prstiju kliznuo je među plahte i sada sam spreman ovo sam ja neobrijan na rubovima središte arhaično i neupotrebljivo svjetlost uzdrhtava moje zjenice jezera više nisu nepomična odraz ptice je fragmentiran u niz mogućnosti, niz sićušnih kapljica koje privid oživljava moje tijelo u dijelovima, također odraženo u vodama sjevera (gejziri na vršcima prstiju) u trbuhu majke rađaju se demoni suhi udarci sata i krikovi prevođeni na tisuću stranica ništa nije ostalo reći o samoći dok svijet čeka na moje priznanje ulice – pometene svetim knjigama i nitko se…

ZNAO SAM DA ĆEŠ OTIĆI

nalazimo neobične položaje tijela i ja pijem nakon nekog vremena kapljice piva se spuštaju niz bradu i sve je u redu, dobro glazba ispunjava zrak između nas govorimo malo i smijeh dolazi iz tišine dok se smiješ pomišljam da mi se sviđaš ja ne razumijem ovaj mehanizam u sebi no sada dolazi neki mir nemam potrebe govoriti ili biti glasan poput poezije nekoliko minuta za tipkovnicom opravdava sve one sate dane samoće i postoji neki smisao neki zatvoreni krug koji donosi završetke pjesama dok se smiješ ja mirišem cigarete; miris…

PISMO

obostrani pad nas je zbližio usamljeni u ponosnim pozama čekali smo da se nešto dogodi i u tom čekanju dogodili smo se jedno drugome naše poznanstvo samoće prethodilo je našem upoznavanju naše misli bile su zaluđene glazbom i vinom, dok su naša tijela pronalazila načine da se približe bili smo pozvani stajati u zajedničkim krajolicima i smisao se nadavao spontano u svakodnevnim pokretima ti nisi bila ta koja se promijenila već ja koji sam ostao isti nasmijala si se kada sam se želio oprostiti i ostavila me da čeznem za…

PERGAMO

bit ću prošivni bod tvoga pada u cijelosti ću te zašiti perjem padat ćeš sa orguljama i svecima njihove oči ocrtavaju tvoju sjenku zvukovi što prolaze kroz zidove donose malene neuspavane nemire riječi postaju crne za goruće tijelo oltar je optočen našim padom spuštena koprena konvencija izbijeljeni nevažni razlozi krajolika pometena prašina sjećanja čezne za mjesečevom tišinom niti jedan kamen neće ostati bez imena dvosjekli mač donosi šum velikih voda u jezeru zvijeri obitava samo tišina naizgled prilazimo hladnim pticama

J. I. (20)

unatoč mojim sumnjama i nemirima iako su je našli mrtvu, zavezanih ruku u kupaonici negdje u Göteborgu život nastavlja neometen kroz ruže na ogradi i u kretnjama klinaca koji igraju nogomet on se poigrava sa uličnom lampom i ona treperi gdje završava svijetlo, a počinje tama? sve što vidim je stroj u pokretu i on je veći od naših krajolika čini se da je voda posljednje o čemu sanjaju ribe neka milost prati sirene

NIVES

plešeš dok paučina tinja prema zalasku tvoje srce mahovina zove tražimo izlaz oponašajući potočiće – nizvodno i skladno ova iluzija pruža nov način ovladavanja tijelom sa svakim dodirom pretvaraš se u pojave svjetla sunce je suho i poziva k vodi mjesec iz malenih grobova uzdiže komarce u šumi pored ceste nateklo tvoje ime

MISIJA

sjedi poput starca, komad platna prekriva ramena iznad glave crne vrane kruže usprkos suncu njegovo kraljevstvo nerazlučivo od krajolika on, sveden na pijanog Nou bez sinova bez prokletstva ili milosti teško u misli priziva nešto trajno dok prstima prosijava pijesak fine dokaze te propadljivosti nijedna čovjeku mrska stvar nije suvišna u ovom prizoru: sidro napola u pijesku kosti životinja poput bijele, suhe planine obzor koji se pred očima mijenja na vjetru i tko sada može dozvati poplavu ili nešto prigodno

U OVOJ NOĆI

glasnici jada udružili su svoje snage pa lepeću kolodvorom moje napuštene glave iz usta se spušta niska čvorova u ovoj noći svako zvono poziva na uzbunu svaka nit vrišti zaposjednutim krikom zovem te, prijatelju da kamenjem vežemo slutnje o ropstvu da rakijom zaplovimo prema ožiljcima porijekla kažeš mi: “pusti, ona će i dalje biti lijepa u svojim ruševnim krajolicima sutra, sutra ćemo predati svoja tijela propadanju”

Postalo je hladnije i očitije

sjene su vitke na zamoru dana obrisi izgubljenog svijeta povlače se u svoje jazbine hladnoća pojačava dojam gubitka kiša daje čvrst, postojan ritam ovom prizoru tupi zvuk ispire nade na groblju Calvary posljednjem mjestu gdje se skrivao smisao gdje je Jorge de Sena zaboravio svoje tijelo i duh žureći na kavu sa Minotaurom usred zamišljenih krajolika Krete jedine domovine koju je poznavao u sobi imam svjetiljku koja obasjava moje tjeme dok zamišljam kako kava curi niz volovsku bradu u nedostatku smisla i – iskreno – domovine prstom rastapam šećer u…

Pustinja

poput vjetra nesvjesna si svoje snage prst postaje korijenje dok dotiče zemlju kad prašina zamagli vid možemo vidjeti utvare oko sebe krošnje blijede na ranoj ulaštenosti listova tek tada mogu vidjeti kako uranjaš svoje tijelo u mramornu kadu ti, sa svakom urušenom riječju, slijedi me obrijat ćemo glave i čekati dok na leđima ne izbiju krila