U tvom oku

Lađe moje tonu u moru tvoga oka. Njegova dubina bezdan je bez kraja. Ali kad u njemu kupaju se zvijezde, zaiskri nebo gdje se s morem spaja. I život se u njemu rascvjeta k’o ruža kad jutro zlatnom zrakom u mrežu ga zaplete pa sva vedrina što se iz njeg’ pruža i sijedoga starca pretvori u dijete. Čarolijom duge tvoj se pogled smije, a kiše u njemu tople su i blage. Tek jedna želja u srcu mi se krije – da zagrle me nježno tvoje oči drage.

Pokora

Neprolivenim suzama zalijevam trnje što razdire nutrinu i peče krvareći nemir u rijeku stihova koja mi venama teče. Nevidljiva hodam korakom tišine okovana u vlastitoj sjeni. Ne, ja ne plačem! To život plače u meni.

Ne traži od mene ljubav

Ne traži od mene da ljubav ti dam u očaju svome kad me poželiš. Riječi lažne teže su od grijeha, trenutak obmane za nevinu dušu tek slaba utjeha. Srce moje željno je da luta. To nemirno srce ne daj da sputa sumorna sjena. Ne traži od mene da postanem žena od koje ćeš požudno krasti toplinu u noćima hladnim kad ostaneš sam. Dok nevjeru svoju slobodom ćeš zvati, ne traži od mene da ljubav ti dam.

Uspomene

K’o dašak vjetra u tvojoj kosi, k’o zraku svjetlosti u jutarnjoj rosi, k’o zvuk tišine kad sunašce mine, k’o žubor vode što s potokom ode, k’o lepet krila uplašene ptice, k’o tihu muziku s tanašne žice, k’o opojni miris nježnoga cvijeta, k’o užaren poljubac toploga ljeta, k’o pahulju snijega na nosu što zebe u svome ću srcu sačuvati tebe. Kad život okrene i drugo lice, utjeha nek’ budu mi drage sitnice.

Tišina

Mjesečina raspliće dodire svoje, u boje noći potonule sjene. Duboko nebo progutat će vrijeme dok zvijezde trepere kroz tvoje zjene. Ne govoriš ništa, a tvoja ljubav tako glasno kroz kožu mi ječi i poljupci tvoji koračaju smjelo, a ja ih pratim i ne trebam riječi. Mislima svojim ogrni me nježno jer hladno se jutro primiče, slutim i dan će razbiti ovu tišinu. Pusti još malo da s tobom šutim…

Kako uspjeti u životu

Tko želi više od života treba biti poduzetan! Nije dovoljno naučiti čitati i pisati, zbrajati i množiti. Treba naučiti što i gdje uložiti, kada i kako nešto reći, kako se ne opeći, kako se naći na pravom mjestu i u pravo vrijeme, gdje upoznati prave ljude, a ne prepustiti stvari slučaju pa nek’ bude što bude. Treba naučiti da nije sve zdravo, da krivo nije uvijek krivo i pravo uvijek pravo. Treba znati prepoznati riječi napisane između retka i kad te sruše dići se, otresti prašinu sa sebe i krenuti…

NESTAJANJE

U tvoje tijelo utisnuta pokušavam zaboraviti sebe, ne biti, ne čuti, ne osjećati, izgubiti se u tvom kriku, u dahu sagorjeti, smrviti se pod prstima… I neka nestanem! Do prvog poljupca koji donosi buđenje.

NEOSTVARENO

Bila sam spremna na sve; pokloniti srce, prodati dušu, raniti tijelo i biće svoje cijelo u tebe utkati, poći u beskraj i opet se vratiti, za tebe živjeti, gorjeti i patiti. Dovoljna bi bila samo jedna tvoja riječ, samo jedna iskra ispod tvojih vjeđa, samo jedan dodir dovoljan bi bio da ti sreća nije okrenula leđa.

PROBUĐENA

Osjećam snagu vjetra u nogama, u rukama, u kosi koji me nosi i tjera da okrećem svijet, da pokrećem planine, da letim u visine i u meni kao da se budi užarena lava koja spava i čeka svoj tren da sukne sa dna vulkana što je već zaboravljen. Ponovo sam rođena, oslobođena, živim, dišem, postojim i više se ne bojim! Uspravno stojim jača nego ikad. U vremenu koje prolazi ja biram novi put jer moje vrijeme tek dolazi…

SJEĆANJE

Nije trebalo ništa reći… Iz tvog osmijeha, kroz tišinu, grmile su riječi, prštale su kao iskre iz vatre tvoga oka i kao strijele prodrle duboko u mene pa i sada kada tvoju sliku u mislima samo slutim pod kožom još uvijek ćutim tvoje žive riječi nikad izrečene.

NEDODIRLJIVA

U tebi sam otkrila sve boje života, sve izgubljene dječje snove, zaboravljene stihove. U tebi sam pronašla utjehu, nadu, radost. U tebi sam prepoznala vječitu mladost. U tebi ostalo je sve moje; jedna tajna, jedna istina, jedna sudbina nepomirljiva, jedan osmijeh, jedna suza i jedna ljubav nedodirljiva…

SUSRET

Prepoznat će te ruke po otkucaju srca koje živo kuca u ritmu tišine kad noć polako skine sve obrise dana. U kutu malog stana dvije će se sjene naći dok provlači mjesečina svoje niti kroz pukotine naših snova. Ti ćeš biti… I ja ću biti… I pjesma ova sazdana od mirisa i strasti u jednom će trenu uzdahom zarobljena u nas pasti.

NOGE

O rukama su napisane pjesme mnoge, a je li se itko ikad usudio opjevati noge? A one su uvijek tiho svoj teret podnosile u sjeni, šutke su hodale, trčale, gazile… Često su pazile gdje treba stati jer najteže se čovjek vrati kad već bude kasno. Baš one su svoj obol dale dok su u ranama i smradu marširale, jurišale, osvajale i za ratne pobjede mnoge zaslužne su bile – noge. A u neka druga vremena trpile bi hirove pomodnih žena i u tijesnim cipelama čuvale ugled pred licem svijeta, na…

NEOBIČNA LJUBAV

Ponekad odeš i opet se vratiš. Ponekad planeš pa opet šutiš. Nakon svih bura opet si nježan… Još uvijek te volim, znam da to slutiš. Ponekad tvoje riječi su teške i nije mi lako preko njih prijeći, a poslije svega još više sam tvoja i vrijeme za nama sve rane izliječi. Ima li itko da probao nije kako i ljubav ponekad boli? I kakvu to tajnu u sebi krije kad poslije suza još više se voli?

DUŠA I TIJELO

Slobodna duša za okove ne zna, njoj ne treba niti odijelo. Ona može biti što želi, a tijelo je samo tijelo. Ono kad osjeti teret života i kada ga nevolje guše htjelo bi samo, a ne zna kamo… Jer što je tijelo bez duše?

DON QUIJOTE

Ne tražim ja mnogo! U životu meni tako malo treba. Pa ipak i najmanji komadić plavog neba ponekad je teško naći. Uvijek netko ispred mene stane i Sunce zamrači dok ja negdje sa strane dohvatim tek njegovu sjenu. I dok pogled moj u daljinu gleda i dok se nadam da ću negdje naći svoje mjesto, ubaci se netko preko reda. Trpim, bez glasa. Gura me i gazi podivljala masa, a ja strpljivo čekam svojih pet minuta. Znam, neće biti lako naći malo svjetla na kraju tog puta kojim vlada tama…

ŽENA JEDNOG PJESNIKA

Često je stajala kraj prozora s pogledom uprtim negdje daleko kao da luta izgubljena u nepoznatom svijetu tražeći poetu kojeg je nekada voljela. I dok je čekala i dok se nadala i sve dublje padala u svoju tamu, ljubav je sve više boljela. A on, samo je za svoje pjesme disao i dok je o  rajskim vrtovima pisao nije ni slutio kako u debelom hladu njegove sjene najljepša ruža vene.

Pjesma u meni

Na moja vrata već kuca jesen, a negdje u srcu još proljeće diše. Još uvijek se budim jutrom zanesen dok prate me oblaci s mirisom kiše. Sve sporije hodam, a život se žuri k´o da će negdje bez mene stići. Toliko sam htio, a vrijeme curi ali ne želim tek-tako otići. Još nosim pjesmu u svojoj duši, ona je uvijek mlada i vedra, ona je nada kad sve se sruši i snaga što gura vjetar u jedra. Još nosim pjesmu u svojoj duši, ona je radost i prijatelj moj. Ja…

SUTRA ĆE BITI VREMENA

Sutra, kad postanem stranac ispred zatvorenih vrata novog jutra i tek mrlja u sjećanju onih koji još smiju ući, sutra, kad moje tijelo bude samo tijelo, a moje pjesme postanu siročad neizvjesne budućnosti, sutra ću Vam govoriti. Šapatom vjetra. Žuborom vode. Šuštanjem lišća. Sutra… Jer danas još uvijek sam zauzet traženjem samoga Sebe.  

SIROTINJA

Ne kradite mi pjesmu! Što će Vam ove rane lažnim ukrasima prikrivene i nemirom ispunjena tmina? Što će Vam ugasle zvijezde u olovnim oblacima utopljene, u trnju zauzdana umiruća zvijer i zlokobna tišina? Možda u stihove samo još poneki trzaj života će stati… Ne kradite mi pjesmu! Sam ću Vam je dati.  

NE PITAJ

Ne pitaj – zašto baš ti? To nitko ne može znati, to se dogodi. Ne pitaj – kako? Ni to nije lako, samo znam da ti pripadam. Ne postavljaj pitanja, ne traži razlog, ne sumnjaj u srce i ne daj da boli. Tu sam i samo me voli.    

ZATO

Ja ne pišem romane. I u malo riječi stane ono bitno isto kao što sitno bude vidljivo oku koje pažljivo gleda. I sa malo riječi može se reći nešto važno, pa čak i ono lažno već u samo jednu stane. Zato, ja ne pišem romane.