Dok je gledam kako spava

Gledam je dok spava, Dok joj duga, baršunasta Kosa pada na jastuk. Gledam je dok mirno plovi u svome snu.   Slušam je kako diše, I onako ponekad Osjetim kako se uznemiri. Kakav li samo strašan san sniva?   Dal’ sanja mora nemirna, Ili mirne luke, Da u njih  uplovim, K’o po staroj navici.   Jutro već stiže, ona budi se. A ja, ja već nestao sam.  Iz njenog života. Ponekad joj u snove dođem k’o nepozvani gost. Jer samo  u  snove još mogu da joj dolazim.

Na obalama sjećanja

Pitaš se gdje možeš da me nađeš?   Tamo gdje prestaje stvarnost, Gdje sviću  rujne zore, Gdje se rađaju  snena  jutra Tamo sam ja. Daleko negdje,   Skriven u tvom sjećanju Na dalekim obalama Tražim mjesto gdje mogu  Da se sakrijem, Da zauvijek ostanem s tobom.   Pitaš se kakva je stvarnost? Miljama daleko od mojih sjećanja, Poput starog odbačenog kofera, Leži moja stvarnost. Nad  njom lebde tmurni oblaci. O, kad bi samo došla Ti, I obojila moju stvarnost ljepšim bojama.   Uzalud je da se živi od sjećanja. Sjećanja…