Zmajevi

Kad zaspu tijela i snovi puste strast u misli, sve što ostaje su laži darovane izgužvanim plahtama. Zmajevi prošlosti uzimaju komadiće duše u vatri davanja srca i vrište i plaču poput djeteta. I gledaju patnju očima koje bježe od istine. Tko sam? Vidim li se još uvijek? Zašto moja svjeća nema sjaj neba i čijim to usnama ispijam žudnju života? Suze su još moje. Znam plakati kad vrata ostanu zatvorena. Za mene i moje zmajeve sudbine.

Dalje od snova

Tražim te. Poljane neba su usnule i sve riječi nestaju u lavini nespokojnih duša. Tražim te dok plamte snovi a ostavljena lica vrište za nadom. Ti vidiš zvijezde, prah tjela koja dišu uspomene, za istine bez uzdaha. Možda jedno plavetnilo pokaže oblake naših lica. Možda jedno jutro izvuče proljeće iz duše. Možda samo usnem i ostanem jer sve je tako daleko..

Vremena straha

Tanka je linija straha i ostatka života puštenih s lanca sputanih snova. Ti si još ovdje. Grebeš po uspomenama, gaziš po ostacima ponosa i naslađuješ se noćnim morama. Usnuti i osjetiti i patiti u jednom srcu, na jednoj duši; sve sam dao za prokletstvo nemoći odigravši priprostu ulogu u ovoj laži od života. Zaplesao sam po nadi kao da je zadnja, kao da uopće postoji. Još ću malo koračati s tobom. A onda vezati noge, sputati ruke, pustiti lice da padne. Ostavio sam sve. Za dubine, za oproste, za suze…

Sve

Sve uzeto još postoji u riječima razasutim po raspršenim snovima. Sve dato su samo krhotine misli otrgnute od svijesti. Čijim prostranstvima hodam sada kad znam da lažem zbog utjehe i nahranjenom sujetom promatram svijet. Nisam čovjek sa izdajom u buđenju, ne blatim si lice kad jutrom obrišem snove i ne znam da mrzim, da se bojim. Dao sam si sve oteo ti sve i još dišem iako uništio sam sve. Nova jutra za jedno davanje i primanje i svijet…

Igra sjena

Idem u prostranstva ljudi koji znaju letjeti  u očima bez suza. da pokušam  ostaviti trag koji će i srce znati slijediti. U svom svemiru vidio sam sebe i osmjehe koje mogao sam dati jer prošlost je samo dio pakla kojem lažemo kad ostanemo sami. Na putu u tu  prošlost neki koraci su ostali zaboravljeni a ja sam pakao ostavljen na raskrižju dva plačuća klauna. Cirkus lica plovi kazalištem mojih snova i pleše nebom u igri oblaka nemoćnih bez vode. Odlazim na počinak dok sve me pritišće, mrzi , gazi; da…

Samoća

Ostaci sudbine progone dijelove života – one sitne dijelove žalosti koji ne znaju da svaki je novi korak i sam svoj svršetak. Ja sam dio suza onih koji plaču jer nisu dozvolili svom licu da ostane bez vode života a ipak i dalje koračaju svijetom. Slomi me tugo jer još se tebi molim. Ništa mi preostalo nije osim osjećaja pakla. Ili neba kad razmaknem maglu. Drugačija je postelja od kad spavam sam a ogledalo plače kad moje suze presuše. I strahovi samoće urliču sablasnim hodnicima. I sam sam…tako sam…

Traženje

Neću te dirati uspomeno, moja svijesti u dva svijeta, moja tugo u dva pakla razdvojena. Neću sramotiti ljubav iako znam da sve slike traže obmanu srca i patnju duše ostavljaju progonima praznog lica. Tanki su zidovi između usnule noći i jutra koje ne vidi ostatke snova. Prekriven sam peludom tek rođenih misli, plešem po proljeću i ostavljam nadu da nađe izgubljenu suzu početka svega.

Ostaci jednog ludila

Uzmi sudbinu čovjeka bez svjesti – on ne zna za tebe ni za tvoje ruke. Mogao sam drugačije gledati u čašu napola punu života. Vješam se po drvetu usahlom od vatre za laž po pjesku prosutu i jedan korak do granice samoće. Na stratištu duša potoci imena plove , pisanim mislima jednog umornog bjegunca. Netko uzet će riječi, sazidati kulu od laži i mrziti ostatke istine. Nemam te patnjo u grudima, nisam ti ostavio puteve srama, nisam napisao pismo svoje duše. Još nisam ali vrijeme teče…

Oslobodi me

Kopiram si lice u lažljivom svijetu za jedan drugi život, za kruh pljesnjiv od uzaludnog nadanja. U partiji šaha gubim razum i puštam umorne oči da plešu po ploči uzdaha. Sudbina ostavlja nadu da klizi po ledu duša očajnih od želje za još jednim izletom u more ludila. Sipam glupost preko jezika otežalog od žuči, udaram po vratima bez prolaza i ne vidim da šake su krvave od stiskanja izgubljenog svijeta. Da koraknem kroz vrata ili da pljunem na prag – zemlji je svejedno jer koraci vode u nijem zaborav.

HRANA

Hodao sam predvorjem nekog hotela i tražio neka hladna predjela, možda malo domaćeg špeka sa sela… tad naletjeh na švedski stol sa divnim izborom svakakvih jela! Znam da sam sit al´ ne prestajem grabit´ po tanjurima punima kao sva  moja nadanja! Dug je dan za nekog tko će za sat-dva opet biti gladan a ručak će možda biti jadan… Imam potrebe,ljudi moji, ovakvo tjelo bez hrane ne stoji a bome ni ne pleše ako po krmićima ne kreše! Sad mi je i malo neugodno a i osjećam se čudno jer…

Stranica

Na istom putu sve laži istoj se patnji mole i u treptaju oka vide zvijezde sjajnije od života. Krvave su ti oči,sudbino, predugo gledaš u strijele i oklope, presmiono za čovjeka ostavljenog u neznanju, prejako za one koji prežive oprost duše. Nosim žalost u stisnutim šakama, molim se za skriveno lice i puštam patnju da utone u vješanje istine. Vidim svemir u preoranom polju. Vidim ozarena lica i svijet koji mogao bi biti stranica… naša!

Pokušat ću

Pokušat ću pisati sebe, riječi topline ostaviti u bilježnici života i okrećući stranice vidjeti nevinu dušu kad se otvori svijetu. Pokušat ću ostaviti sebe u pismu izlomljenih slova jer ostalo je tinte za samo jednu tamnu misao. Pokušat ću izgubiti svijet crnji od noći, uzeti dijete u sebi da zaplačem nevinim suzama. Mogu li sakat hodati po tuzi, bacati tijelo po užarenom suncu nadanja i ustati zbog imena zapisanog u nitima vjetra… Pokušat ću ostati, vidjeti, putovati po tebi…

Kraj i početak

Moje pjesme više nema… Ostaješ sama dok ja kližem ledom po tvom imenu i raspršenih snova tražim odgovore. Izlažem lice kristalima suza dok putujem mislima po strunama oštećenih nota. Ti si ostala živjeti bajku, u svakom dvorcu pronalaziti utočište, jutarnjim se svjetlom pokrivati… Maglom snenih pogleda tražim te u bespuću i vrištim sam, bez puta , riječi, bez ostatka duše. Tražim te bez pjesme, u oblaku zazivam kiše da nam se vode lica ponovo spoje i stvore svoje olujno nebo.

Ostaci

Volio bih opet čitati ti lice, razlijevati boje po osjećajima i biti pijan od probuđenih snova. Lako je ne vidjeti te u ormaru prerasle odjeće i skidati sa sebe ispucale krpice kože. Vidim sebe bez svile, ruku pruženih ka istini, u plamenu koji ne gasne iako srce više ne postoji. Svjetla se gase u očima koje ne govore o patnji. Takni me za zaborav da osjetim koliko još postojiš, zagrli me za vječnost koja u nama buja čak i onda kad ostanemo bez ičega; slaži mi za suze, za zadnji…

Put

Hodnici su pusti, ostavljena duša luta tišinom i ne pušta glasa jadnicima koji lutaju bez nade. I ja lutam u otrovu svojih snova, hranim se ostacima čežnje svaki put kad pomislim da živim, da vidim iskru u očima. Ostajem tuga u golim zidovima srca. Moja si tamnica i moj tamničar, uzmi sve što nemam i budi zadnji osmjeh mom licu, sjećanje o odlasku. Mrak u sobi čeka svjetlo, kutak u svjesti još me zove, traži , grli… Zatvaram oči po zadnji put; bez boli te ostavljam iako lažem, iako ne…

Izgubljen

Nestale su riječi od srca, pisane po duši, otrgnute od leda. Tama glođe ostatke suza i uzima ljubav kao zalog za sjećanja ostavljena jednoj drugoj stvarnosti. Smijem li se? Ili plačem? Svejedno je! Svejedno gdje sam ostavio sudbinu kad ionako ne znam gdje sam izgubio sebe. Sve je isto; stopilo se u jednu istinu, ustao sam kao čovjek, usnuo u tišini, sve ostalo mrzit ću cijeli život! Ubija me jutro, još jedna laž utopljena u vode suza, još jedne oči ostavljene da presuše na izvoru ljubavi…

Još jedna…

Topiš se sjeno, sve si manja u svjetlu, u svijetu između dva mraka. Polako zaboravljam osjećaje i ljubav otpočetka osuđenu na jauk, i usne, zaleđene da ne izgovore riječi. Gubim se u starom životu i pišem bol tamniju od noći, pišem srce odbjeglo od duše, pišem tebe jer ne znam priznati da živiš mrtva u meni. Tek sam na pola sudbine i ne znam lutatu tišinom, gaziti po prošlosti i naći mjesto gdje sam stao, ostao sam… Ne mrzim jastuke snova, te meke laži u tebi, ni jauk koji ostane…

Sada znam

Gledam drvo osušeno vatrom, isprano vremenom i pušteno da traje u vjetru, u tuzi… a moglo je izrasti više, živjeti bogatije i zasijati ljubav… Čitam tvoju priču osamljena bjelino, plačem s tvojim usahlim rukama, dodirujem u mislima sitne bore, rane ,  zareze prolaznosti. Živiš u suhoći, dišeš u tuđim vremenima, patiš i gutaš gorčinu dolaska i prolaska putnika… Koračam  s tobom bijela ljepoto, crpim suze iz izbrazdanog ti lica, predajem se očima prošlosti… i grlim te u zadnjoj svijeći… jer i moje stablo polako gubi lišće i vene u sitnim…

Izgubljeni jadnik

Izgubljen sam; siroče u mnoštvu imena koja viču i govore da ostavim svijet koji nije moj. Čemu se opirem, čega se bojim, što mrzim kad u strahu drhtim zbog riječi i misli ostavljenih bez razuma? Izložio sam nagost duše bolesti onih slabih , jadnih, onih bez smisla života. Nisu me dostojni ali pokušavam zbog sebe jer ne znam drugačije ugasiti plamen samoće; zbog njih , sretnih u neznanju, zbog svih koji dolaze i brišu lice u papir misleći da osjećaji nešto vrijede. Ja sam tu; nahranite me jer moja sujeta…

Protest srcem pisan

Ne pišem,tugo,za sebe i nekog nedostojnog riječi, ne dajem ti kruh za igru, samo mrvice ostavljam da se zabaviš i zagrliš sujetu. Ne pišem,samoćo,da blatiš lica i da ljude stavljaš daleko od sebe… Ti ime imaš gorko i prazno, samo svoje jer odraz u ogledalu napustio je ljubav. Gdje ćeš nakon ove stanice, vidiš li se u tišini, vrištiš li u samoći. Pusti da srca napišu stranice kojih nikad nećeš biti dostojan u svojoj samodostatnosti.  

Sam u snovima

Uzmi istinu ljubavi, rascijepi je na dvoje i izaberi što želiš, ja te čekam na obje lažljive strane… Krpaš snove ostacima duše, ljubiš otpatke srca ostavljene da ih netko drugi nađe i sastavi. Dug je put do druge patnje, preduge su riječi a noć više ne zna za jutro… Iscrpljen sam od oklopa, od tišine, od dana kad trebalo je reći sve a nije dano ništa… Ne srami se, izađi na svjetlo i ubij sjenu, osjeti sunce bez topline, trpi siromaštvo svile i napij se strasti… napij se ostanka. Ja…

Jednom bit ću s vama

Otvaram željezna vrata – samo imena leže u zemlji, gola tjela, voljena u smjehu života, sada pokrivena sjećanjima. Jedan korak – ulazak u svjetlo duša i suze u plamenu svjeća plamte tišim sjajem… Uvenulo srce već odavno ne vidi ostatke istine , laži , utjehe… samo probija tamu kad poželi biti dio oduzetog mu svijeta. Imena, miluje vas vjetar, kiša s vas ispire prašinu, godine vas ljube sve dok misli ne zgasnu… Zatvaram te, željezna samoćo – još me nemaš… kotači života dovest će me… i ja ću ući slobodan…

Ja sam – ti

Ja samo lutam kroz tvoje oči i patim i pustinjom se hranim; ja pitanja ne postavljam dok prosipam tugu po sudbini i dok upijam žudnju koja nijemo počiva na postelji. Ja ne znam kako da probudim sve u tebi i upijem ti srce za jednaku bol. Ja sam – ti – za prošlost – kad se boriš i udaraš rukama nevidljive aveti; za sadašnjost – kad tražiš oči da se vode oprosta napiju; za sutra – ako ostane duše! Ja te čekam na drugoj strani ljubavi pruži ruku, uzmi sve……

Samo voli

Može li ljubav gasnuti u riječima s pogledom punim suza i obećanjem da jednom vratit će se sjaj oka. Postoji li gospodar tišine ili jauk još trese nebesa svaki put kad suza zagrli srce i poljubi usne slomljene od čežnje. Čiji smo ako ne volimo, ako ne pružamo ruke za zagrljaj i ne dajemo istinu – jedinu koju imamo. Rastu li bijele ruže za iste težnje, za dvoje sapetih u riječima bez imena. Sve nas dijeli i sve nas spaja… ali mogu li srca vidjeti nebo, vidjeti da postojimo jedno…

Pjesma jutru

Večeras pjevam s jutrom i stihove odlaska još nosim u sebi dok pitam noć koliko će mi još tebe dati prije no što tuga svane… I grlim ove sate snova a usne tvoje nestaju u izgužvanom jastuku a strast vrišti pogledom koji te ne dotiče… Spavaš, sanjaš… tiho nestajem u tebi dok pogled je zamrznut na satu. Znaš gdje sam bio ove noći, ne pitaš za pjesmu – znaš da je tvoja… Primam osmjeh kao nagradu, utjehu i novi susret u drugom jutru…