… Pronikla sam u te …

Pronikla sam u te. Korijenjem takla sam ti srce poput masline. Putove življenja  pronašla sam u tvom osmjehu, toplini zagrljaja poljupcu putenom, strastvenom, pogledu zaljubljenom. Rastem pronalazeći izvore ljubavi u dubinama , u bilu, u snazi otkucaja tvoga srca.

… Ne zaboravi …

Mislima otvaram riznicu uspomena i umilno prebirem uzdahe naših dana. Misao mi se zaustavlja na prvom susretu. Nebo je tada bilo s nama i osmjehom svojim prigrlilo nas je njedrima plavetnila. Ne zaboravi taj trenutak! Vječnost je odškrinula srca, razapela mreže ljubavi, i milošću svojom spojila nas zanavijek. Ne zaboravi ….

… Vjerujem u čekanja …

Zapisujem ogranke vremena, uvrštavam ih u ponovljenu stvarnost i lagano prodirem u njih sjećajući se… Poput šumova raspuknutih grana bagrema iskradam se iz te tišine osjećaja i tražim to nešto, novo i trajno, vrišteće, što visi u zraku i jeca za svojom dodirnutošću. Pokušavam, ali mi ne polazi od ruke. Zaplićem se u vjetar, u grane, u kovitlac prašine ne tako jake mudrosti. Daleko i još dalje za sobom ne ostavljam nikakvoga traga. Lutanja su nestala, iščezle su ptice nebeske što koracima odzvanjale su u vremenu. Samoća skutrena čeka i…

… samo ja …

samo ja znam što mi je samo ja znam kako mi je samo ja i nitko nitko više jer nitko postojeći ne dotiče nutrinu dubine nitko postojeći ne osjeća osobnost pulsirajuće stvarnosti nitko postojeći ne prijanja tako jezgrovito u njezina zibanja vječnosti nitko niti tišina, niti glas niti srce, niti osmjeh pa niti suza što kanu iz oka nitko jer skrivalica sam vremena dotičnoga namjerno zaklonjena od ruku i pogleda zaogrnuta i odjenuta velikim Ne Ću i Ne Moram…