NEPRISTOJNA

Sanjiva udobna svitanja dok jos mislis da sve ce biti po tvome, ustreptale zjenice pod zaigranim kapcima, mladost bez pardona, i zvuk podnevnog zvona za kraj nastave, rijeke nadanja niz stepenice jure kroz hodnike gimnazije, u jedan se veliki kikot sastave, bat sretnog kordona osmijeha i poezije. Ruke se k’o grane ukrstile, zaljubljene se rijeci niz usne kotrljaju k’o kristali, moj si, svijete, sapucu jedre usne, ma k’o da sprijeci da postanemo kraljevi planete, sve nam je tako pod nogama, jutro, i sumrak, noc i dan, i svaki korak k’o pahulja lak,…

ZBOG APRILA

Oko nas snajperi, ni pokusali umaci nismo. U nama je odjekivalo stotinu puta jace, …Sta je to strah? Nepoznato pismo. … Oprastali smo se k’o da nam nije zadnji put i k’o da cemo se sutra na istoj raskrsnici naci… “Skenderija, na tramvajskoj, nemoj kasniti, ne izmisljaj opravdanja, slupao si tatin parfem i zato si sad ljut, zaboravio pogasiti svjetla, usput si sreo druga…” Drzali smo se cvrsto, k’o da ne cujemo da grmi… April je uvijek takav, varljiv, “zubato sunce”, kise… Ma daj…Sta to bi tuga? Mene ogrni… Da…

Stranci

I mozda nasim licima protrci jos jedna zadihana nada dok se posljednji put dodirujemo mutnim zjenicama. Jecaj se muci izmedju usana i misli, izgovorila bih milion umornih rijeci a samo me cutanje grli, ni slovo da zapne na jeziku. Nijema… Istinu za kusur lazi odluku za neznanje, za setnju kroz nesretne predjele svog bica bih dala, samo da bih uz tebe ostala, al’ ne ide, ni glas iz mene ne izlazi. I onda mislim, mozda vise ne znamo kako… i mozda nam se dobra rijec na vrhovima jezika nekako prelomila… nezgodno……

KORAK BLIŽE

Širom otvorenih očiju pratim kretnje tvojih usana kojima izgovaraš najobičnije riječi na svijetu, a meni kao arije zvone u glavi. Utrčao si u svaki moj udah, kao dijete koje krade trešnje iz komšijske bašte, brzo i nečujno… lepršavo, i tu ostao. Srce si mi za korijen onog drveta vezao, i tako te sa svakom kišom volim više. Daj! Prospi me kao umor nesigurne korake, razularenim mozgom mi napravi red, progutaj tu smiješnu sumnju, ma kako gorčila, umiri puls, otopi led, osvani sumrake… Nije teško…kad probaš jako. Kao jesen vatrenih boja…

Bajka, moj brat i ja

Ljustili smo nedeljna jutra trpajuci kriske mandarina u puna usta…bezbriznih rijeci, brat i ja… Moje djetinjstvo je mirisalo na svjez sok, na zadihanost i neodustajanje na igru sto zivi, kuca, lijeci. Ponekad nam je kroz prozor uskakao cudan miris Miljacke i klaparanje ponocnog tramvaja, al’ mi smo tako lijepo rasli uz taj zvuk da kasnije nismo culi sirene usred maja. Umjesto igracaka i lopti, na ulicama poredan cudan vojnicki puk, sarenih uniformi, u svim nijansama – zelena, i svako sa idejom da je bas on u pravu i da je…

MRLJE LAZI

Kaljave su cipele kroz zemlju gazile Sve dublje ostavljale oziljke tezine… Oblika milion…k’o sjecanja… Sjetom zamaglile stakla svitanja Sa prljavim prstima ispred ociju Prijetecim… I velike su se kise kao kristali kotrljale Niz ledja, Oblaci se stisli u svoje sivilo K’o nerazdvojni prijatelji… Teg na vratu Grc na licu Treba nadmudriti sebe Mozda bih ti sapnula mokru tajnu Sto se cuti Kad bih znala da ces je pred usnama Ukrotiti Plasim se svoje nevjere k’o svoje nesrece Sklupcana u sopstvenu utrobu Vinom grijehe saprala I na srcu zauvijek ostavila Mrlje…

Probudi se, jutro!

U jedno granatom razbudjeno jutro izjurila iz rozih haljinica, pa tatinih sakoa sa podvrnutim rukavima, sva drhtava, sa zvijezdom u oku. I onda, na neciji zviduk slican placu, mimo zebre, zmureci pretrcala na crvenom i i saplela se, slupala koljena, na kojima sam kasnije istrajno klecala moleci za malo razuma medju ljudima… Uzalud. Probudi se, jutro! Danima lovila svoje bezbrizne osmijehe po uglovima usana, pratila ih u ogledalu s ludom iskrom u ocima, zasjede im spremala. Na izgorjelim trepavicama susila odbjegle suze i pricala im najsmjesnije viceve na svijetu, al’…

DJECJA

Dala bih mu sve sto imam, i jos bih mu dala, i ono sto nemam. Cudno, znam. Cuvam kofer za njega – to je carobni kofer bez dna… U njega je stala sva moja djetinja ljubav, zbog koje su me ostavljali, kudili, u neozbiljne upisivali, iz bajke budili, zbog koje su mi se s podsmijehom obracali, ostro mi sudili, s povezom na ocima… Dajte… Ima li ijedan jedini pouzdaniji znak da si na dobrom putu od tog da te ljudi djetetom smatraju… O, ja sam tako beskrajno dijete – na…

Linija srca

Grabim dasak ludosti sa tvojih zapricanih usana, kao lopov sto pred zoru upada u topao, uspavan stan. Dok pricas, ja po zraku lovim tvoje rijeci k’o polen u proljece, sto trci izmedju mojih zadihanih nozdrva. Mijenjam punu trpezu cutanja za krisku crnog hljeba zagrizenog u pauzama nasih cavrljanja. Mijenjam ljude kojima na dlanu ne prepoznajem liniju srca za sapat nekih izgubljenih stihova u nasim posvadjanim i pomirenim medjuprostorima, za kilometar mojih zustrih koraka pored tvojih, za vrisak tishine, za jos malo oporog ludila tvog plavog cuperka, ispod kojeg se sakrila…

U jesen

Sunce se u Jesen pitomo mazi sa mojim namrstenim nosem. Kao dobar djak, tiho ustaje od stola ne praveci bespotrebnu buku. Ili se jednostavno pazljivo usunja i ostane tu. Jesen kao bespovratno obecan smiraj Jesen kao sala na sopstveni racun Jesen kao obecanje da cemo smjeti Diskretna gospodjica sanjivih ociju, ta Jesen. Umilna i sjetna. U Jesen uskacem u tvoje zjenice, smijesim se pokislim glavama, izvrnutim kisobranima i lokvama u kojima se dave cipele uzurbanih prolaznika… U Jesen vjetar se rimuje sa tvojim dahom, mirise na neke davno neubrane sisarke,…

MIMOILAZENJA

Slikala te cudnim potezima, bez talenta, kvazi-umjetnost, nikad prijemciva oku posmatraca. Slikala te bojama ludim, zivim, cvjetnim, sivim, tamnim… Stapala tebe sa sobom. Pa sebe sa tobom. I uvijek iznova – brisan’ prostor medju nama. K’o bipolarac – premetala te po mozgu voleci te i gurajuci od sebe, mrzeci te i stiskajuci ti prste upletene sa mojim… Uvijek u kontri. Da l’ znas? Citav sam jedan zvjezdani put u svom oku ugasila da bi TI znao kako me gledati, i uzalud – opet lovila tvoj pogled po uglovima sobe, preturala…

Nesavrsenosti

  Nesavrsenosti moja… U ove oci boje zgazenog lisca upisi bar poneki zamisljen pogled iz kojeg cu se na vrhovima prstiju necujno izvuci dok spavas i oko ledja te obgrliti… U moje od strepnji orosene dlanove spusti poneki njezan dodir, da te i bez gledanja mogu prepoznati i u sebe ukotviti… U moje usne umorne od cutanja utoci sve rijeci koje mi ko zna zasto nikad nisi izgovorio, i pusti me da ih pijem sve dok imam daha… U nase nedovrsene price stavi sve one zareze i uzvicnike koje nismo…

Odustajanja

 Ostace – nista… Praznina dirigovana palicama gluvih muzikologa zapisuje dugu, tupu pauzu u kajdanku nasih osmijeha – nekad vedra pristanista… Odsviraj posljednji takt I moli se za nas… Sakrij u notama sve nase zablude, da niko ne zna sta u nama zivi… nismo se htjeli mi tako mrzjeti Nije do nas…drugi su krivi… Kad ostane nista – Svemu cemo se u brk smijat’ Nasa riba, nasa lovista, Ta ipak smo zivi, Mozda jos sutra, al’ nije do nas, Nismo mi krivi!!! Oni su gluvi, mi slijepo gledamo, Ruke nam vezali,…

Obecanja

U prsten tvoga uha ubacicu pokoju toplu rijec, k’o zeravicu, da te grije, i cuvacu ti strazu kad strah na dvoboj izazove… Bicemo jedno… rekli smo i prste umrsili… i tekle su rijeci k’o bistre kapi… Snjegovi saprani u njima, i uporna, jesenja dobovanja u dzepove smiraja ususkana… I glasovi su trcali sobama visoki, istancani, u svaku prinoseci kikot, k’o zrele tresnje zubima… I tren je postajao vjecnost k’o slike na zidovima, stare, crno-bijele, s prasinom mjesto parfema… U tebi naseljena ostala sam bez doma… Pogled se prikovao za siroka…

P R E S V L A C E NJ A

Sjurim se katkad u tvoje zjenice K’o dijete ludo od igre. Ma samo da te jednom stipnem za pogled, da ti uglove usana k’o lastis rastegnem i umorim te pantomimom od poljubaca. Al’ ti se ne igras vozicima odavno vec… Sa tvojih trepavica komesaju se neka druga lica. Uglavnom odcutis sve moje corabake i zabrinuto, razroko gledas u infantilnu mene, sve bi nekako da promijenis, stanice I putnike, al’ odakle da se krene. Eh… I dok te uzurbano za ruku vucem, jer igra tek sto nije pocela, ti se okreces…

Slazi mi bajku

Jeca slomljena zora na mojim orosenim trepavicama… u grudima odjek – eho odbjeglog smijeha, nepronadjenog. Rezu smozdene nade pod tudjim pogledima, prijekornim. Sude. Hladno je, ni krvi u obrazima nemam, sem kad se stidim. Ne ustajem vise jutrom sa dugom u zjenici kao prije… Ne pricam nikom kako mi je, i dokle sam bjezeci stigla, jer sam se tako jako zaplela u sebe, saplela, i ne nalazim se …kao u sijenu igla. Olako me umori losa misao, kao kad izgubis neki predmet drag, pa sve boli, i sjecanje i nepravilno…

Traganja

Zguzvao si mi pogled kao jesen list… Pod kosom sjenkom tvog dodira ja tragam za bijegom, al’ nikad ne odlazim… Naslonjen si na mene toliko dugo da se ne smijem pomjeriti… Polazim, a stojim… K’o dijete u igri ljutim se i prijetim, podizem glas… a onda trcim do tvog koljena i grlim ga najjace, k’o luku, k’o mir, k’o spas. Beznadezno sam puna nade.. Logicka pogreska bez rjesenja… zatvoren kisobran dok vani lije… U zraku stojim, i sebi sam teska, al’ tako mi je… i dobro mi je… Zovem se…