Bila sam…

Bila sam  kap kiše na tvom kišobranu, kolaž-papir u tvojoj mapi, puce na tvom baloneru, mala kazaljka na tvom ručnom satu, kakao u tvojoj šalici toploga mlijeka, svjetlo  u tvojoj noćnoj svjetiljci, tinta u tvom nalivperu… Bila sam sjaj  sunca u  tvojim očima. A  ti si onda neku drugu vodio pod rukom ispod kišobrana, stvarao joj šarene papirnate  svjetove, oblačio u svoj kremasti  baloner da ne ozebe , putovao s njom kroz vrijeme, ispijao s njom topli kakao pored  noćne svjetiljke te plavim nalivperom ispisivao najljepše riječi podarene od sunca.

Dramaturginja

Ona  živi  u  dijatopičnom  svetu: u  samoći i tišini povezuje knjiške likove sa spoljašnjim   zvukovima,slikama  i pokretima, proučava ih i tumači, bavi se njihovim stanjima, ponašanjem i  rečima.  Nasuprot tome, povremeno  posećuje  mesta gde se okuplja   puno ljudi, gde različiti karakteri i profili ličnosti   umuju i dogovaraju se oko stvaranja jedinstvene umetnine.  Pridružuje im se sa svojim idejama i predlozima, pokazujući  im  sve ono šta je stvorila u svojoj samotničkoj vokaciji… Uglavnom je nevidljiva, nečujna i neprimetna. Od njezinog  iscrpnog  teksta s mnoštvom beleški, fusnota,analiza i objašnjenja  režiser…

4 doba

Prvo doba. Zdjela s vodom, bosiljak, svijeća, kadionica, tamjan i  kandilo, slavski kolač i koljivo stoje na stolu okrenuti prema ikoni. Sa dvije bočne strane stola čekaju dva tanjura, dvije čaše i  dva pribora za jelo. Ona čeka svog ljubavnika. Ali ga nema. Satna kukavica svaki sat izađe iz kućišta i podsjeti je na trpkost i potrošnost vremena. Ona utoči u čašu vino. Popije. I zaspi. Drugo doba. Već je proljeće. Snjegovi su odavno okopnili. Umjesto poštara dolazi samo vjetar,u gustima nanosima, kiša i radoznalo sunce. Vire kroz prozor. Ona…

Intertekstualna tijela

Imam dva tijela:  jedno za pokazivanje vani, drugo za unutra. Vanjsko tijelo je u kontrastu s kozmetičkim idealima. Na licu nema šminke,samo nadražena koža od tragova  pincete. Svojim oblikom vanjsko tijelo podsjeća na stijene, vrleti, morske valove, vrtače, spilje, gudure, klisure… Ima zemljane reljefe i boje. Mijenja proporcije od jutra do večeri. Od noći do dana. Kronološki se pomlađuje, nacrta osmijeh i pogled pomoću tempera, zavuče se u tanku svilu ili putenu viskozu, u voćne kupke i cvjetne  mirise. Na leđima rastu mladi četinari, na bedrima alge, a ruke su…

Par

Sve  u  životu  ide  u paru, pa tako i u jeziku. Sunce  i  mjesec, dan i noć, nebo  i  zemlja, oganj i voda… Ali ima riječi koje samuju. Djedovina bez babovine, očevina bez majčevine, momčad bez djevojčadi, zborovođa bez zborovođice, starleta bez starletana, vjeverica bez vjeverca, plavuša bez plavušana, mudrac bez mudrakinje,  bubamara bez bubamarca, sjenica bez sjenca… Sve u životu ide u paru, pa tako i gramatička logika i mašta traže jedno drugo. Za  zajedničku igru ispod sunca i   sanjarenje u noći punoj mjesečine.

„Rajčice“

Bilo je ljeto. U vrtu sam jela rajčice sa suhim sirom, koji sam krišom ponijela. Rajčice su bile sočne: pošpricale su me. Boja njihova soka bijaše tamnocrvena. Kada sam u predvečerje došla kući, svi su uglas viknuli: -Krvava haljina! Gledali su me kao da sam ranjena. Tražili su na mojoj  bijeloj haljini ubode,ugrize. A ja sam se nasmiješila i prozborila: -Rajčice. Jela sam rajčice. Odmahnuli su rukom i do kraja večeri se pravili kao da ne postojim.

Mala crna haljina

Zaspala je u tvom naručju umjesto mene. Mala crna haljina. Ja sam odlutala u zagrljaj noći, na  mjesto gdje me već otprije znaju i  gdje me stasiti momci časte pićem i kolačima. Ti,spavaj, nježno, sanjaj  svoje strip-junake i folk-pjevačice zanosnih oblina. Ne zovi me na mobitel, ne pitaj kako sam, jer ću ti ionako slagati. Samo, spavaj, i duboko diši. Ja ću uživati u čarima noćnog života. Ljubit ću u obraze stotinu i četrdeset mladića jer je upravo prošlo toliko dana otkako si rekao da  sam preozbiljna intelektualka. Otplesat ću…

Dan kada smo odrasli

Bilo je u djetinjstvu nečega svečanog u sintagmi „živi kao carica Milica“. Žurili smo se stoga odrasti , pretjecali rijeke i mora, preskakivali visoke planinske vrhove. U svojoj mašti zamišljali smo zvukopisan i  slikovit svijet gdje  u krošnjama drveća kao voće rastu smijeh,radost i užitak. Cijelo to vrijeme nad nama je stršala surova ojezičena stvarnost , ali mi to tada nismo znali. Dani su nam prolazili u igri i beskonačnom slušanju epskih pjesama koje su nam kazivale naše bake. Premda umorne i stare od teškoga seljačkog rada, intelektualno i duhovno…