istina

kažu da istina boli ! i boli… ali najviše onoga tko ju prizna! ne bole uspomene, ni tužna prošlost, čak ni bolna sadašnjost. i tuga prođe… ponekad se i osmijeh vrati na lice.. možda i zacijeli srce.. možda… i suze će nestati jednom iz očiju nesretnih.. sve će se izlječiti samo će istina ostati.. bolna istina.. bolna za one koji se nisu bojali priznati…

vrijeme prolaznosti

prolazi vrijeme… dugi dani, duge noći… pokušavam se boriti sa samoćom, ali gubim… težak je ovaj teret koji nosim… teret izgubljene ljubavi, teret propalih snova…. nemam snage za novi život nemam nikoga da mi pruži ruku… da me zagrli… padam na dno, sam, kao uvijek… prolazi vrijeme oči se sklapaju od teškog života i tonem u dubok san.. san bez buđenja..vječni san…  

novo jutro

novo jutro… budi me sunce koje kao da nikada nije toliko sjalo! kao da je osmijeh tvoj kraj mene, znaš koliko te volim tvoje oči nisu nikada bile teko sretne, u njima se vidi odraz duše tvoje! osjetim toplinu tvoga tijela, čujem ti srce kako lupa ne boj se!! ja sam tu. znaš da me uvijek možeš imati tvoj sam bio i ostat ću ne zaboravi me! nikada! to je sve što te molim !!

čujem prošlost

čujem kako tiho korača prema meni, ali ju ne vidim tako je zavijena u crno, kao što nikada nije bila i slušam, ali ne čujem a kao da znam što mi hoće reći zbog čega ne razumijem te riječi što me to sprječava da pogledam zašto ne dopuštam svojoj prošlosti da me utješi i upozori na greške zbog kojih sada ispaštam??

gdje si ?

opet mislim da si mi blizu, a znam da te neću imati… da si  barem bliže da osjetim ruke tvoje da ti osjetim usne… i srce koje kuca kao moje. želim te kraj sebe, makar jedan dan, da shvatiš kako  te trebam… zašto ne bi bli sretni?? tko nam to brani??