Prozirna Dubina

Gnjurim u bunaru propadam kroz nepoznato dno Grebem se Nosim slomljene prste slatke širine Dodirujem drugo polje Ispuštam slike raskoljene slobode Lomim odraze prozirne dubine

Čuvar

Čuvar čestitog vremena otkriva se u prašini. Strepi. Troši napore za podivljale kazaljke, Slijedi trag obuzelih krhotina. Brži je od svjetla a izmiču mu kapi, Gazi preko sjene, a izmiče mu slijed. Ne može se vratiti, ne može pobjeći. Dok ne sastavi, dok ne premjesti naše namrštene oči. Gluhi Majstor napuštenog srca, Raspušteni Čuvar čestitog vremena.

Tenisice

Razgažene, premalene tenisice otpadaju s mojih tabana. Sad su u zaboravljenoj sobi, vise — obješene o klin. A on je zabijen duboko — u raspukli zid. Vonja po tufini. Svjetlo — Zadnji put gasim sada to žuto treptavo svjetlo.

Ćelava stvarnost

Na granici svijeta i sna, u sasvim drugoj zbilji, gdje ljudi brži su od sjena, gdje Bijeli dusi hladno pušu, I njihov zadah živom stvoru misli trusi. U svojoj ćelavoj stvarnosti, pusti ljudi gluhih duša, troše skupe dane, nestaju bez glave. tiho im govore snivajte . . . Plovite kroz snove, dok dusi ne čuju, dok satovi ne stanu. Love sjene bez hitrine, jedu polomljene sline. Čekaju želju bez samoće, preskakuju polja gluhoće. Tonu besmisleno, kopne nepokretno – jer Bijeli dusi prestrašeni zalogaj traže jer Bijeli dusi čvrstu šaku žeđi…

Instruktori Divlje kiše

Instruktori Divlje kiše govore kako da se nosim s pljuskom i oblacima. Ližemo kâpi, gutamo jezerâ. Spuštam se kroz oblake, dodirujem gromove, dodirujem i munje. U lokvu sam pao, i prozborio hladnu vodu. Gubim se, postajem kiša na vjetru. Postajem Instruktor Divlje kiše. Rasčupao sam kosu i popio maglu. Bilo je to jučer i davno. Nestajem u tami, zatamnjujem se u pari, kao Instruktori Divlje kiše.

LETEĆI KOKOLO

Slušaj promuknutu ptičurinu držim gaće na štapu po džungli tražim poglavicu crvenog Kokola donosim mu novosti i donosim mu vijesti i gaće na štapu i kocke mu dajem govorim pričam brbljam padaju kometi i zvijezde a Kokolo bježi bježi iz dotaknute džungle Kokolo leti na krilima ptičurine koja kriči i stenje dahće i zavija hropće Kokolo je pobjegao ispario nestao odlepršao isčeznuo dignuo sidro iz džungle koja više nije džungla i nosi gaće na štapu

Treptaj

Slijedi me dok nosim Slijedi me nosim bezbojno lišće nosim u suzi tvog osmijeha Govorim radoznaloj mašti nosiš me u snu treperim tinjam dozivam slatku noć kad mi te šapat donio na vjetru kad si sletjela na moj dlan omekšala srce i posušila patnju rasplakao sam vatru koja je gorjela nad nama dodirnuo sam mjesto na kojem si sanjala Slijedi me Slijedi me dok nosim nosim prazno more plivam samo da legnem na tvoje meko rame

Memoari s postaje

na postaji mirisnoga pogleda u vlaku čudnovatoga dodira rastajem se sa sobom s putnikom ožutjeloga kofera sastajem se s lutalicom raspuštenih perona stojim kod limenog kioska prodajem se za gutljaj vrele vode iz naboranoga dlana prozor u kupeu klacka se priča o stazi neprohodanoga perja vibrira priča o kovitlavom vjetru zaboravljene ledine

Rastopljeni film

u dubokoj u čudesnoj u dubokoj čudesnoj špilji sastavio sam se stvorio sam se Progledao sam odmah potom isčeznuo sam kao utrnulo svjetlo kao spaljeni film rastopio se usporeno u dubokoj u čudesnoj u dubokoj čudesnoj noći

Transmission

Mračni sarkazmi prohujali su raspuštenim učionicama krzmavim cestama netaknutim poljima skorenim tavanima i ocrnjelim duhovima. Gdje su čuda? Potisni me kroz kanjone kroz kanale i procijepe mog dubinskog prijenosa slane svijesti.

LuTaLiCe (onoj koja nosi šal)

Ne mogu objasniti taj Rock’n’Roll Podivljao sam Znoj Zastaje pogled u pogledu bez dodira Nisam duh Čekam da me dozoveš Ne mogu objasniti Ne smijem pasti Ostaje osmijeh u glasu bez dodira Ponesi moje misli Ne mogu objasniti taj Rock’n’Roll Valjam se bez dodira Budimo dvoje Ne mogu objasniti Primi me Zajedno Potraži me u sebi Ne mogu objasniti ja sam Tebe našao u meni

Smjer magle

potraga za carstvom započinje uspinjemo se nosimo riječi po zmazanoj cesti s mirisom guma s mirisom vjetra izmiješani valovi pare plovimo hvatamo smjer gorit ćemo kao oblak benzina s mirisom guma s mirisom vjetra tako mala! to bio je glasni povik carski urlik jedinstveni pothvat u smjeru magle usred ničega s mirisom guma s mirisom vjetra kad smo napeli noć i sastrugali snove

Mekani san

Što je to u krvi što me tjera da nastavim hodati uz mekani šapat. Što to divlja u meni, trza u tišini, ne osvrće se. Što to tapka, tiho zveči, i onda lupi šakom u vrata. San ostarjelog sedmogodišnjeg djeteta.